Nema novca za klimu?!

U sklopu programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) objavljen je krajem listopada 2025. redovni godišnji Izvještaj o jazu u prilagodbi pod naslovom "Running on Empty" (Rezervoar u crvenom). Izvještaj upozorava da svijet ubrzano gradi otpornost na klimatske promjene - ali bez dovoljno novca da to ostvari. U nastavku donosimo detaljan pregled ključnih nalaza ovog izvještaja, s naglaskom na financijske aspekte klimatske prilagodbe u zemljama u razvoju. Potrebe za financiranjem klimatske prilagodbe rastu.

UNEP-ov izvještaj za 2025. donosi najnovije procjene koji financijski izdaci su potrebni da bi se zemlje u razvoju zaštitile od pogoršanih klimatskih utjecaja do 2035. Ti troškovi rapidno rastu. Ažurirana analiza procjenjuje da će godišnje potrebe za financiranjem klimatske prilagodbe u zemljama u razvoju iznositi oko 310 milijardi USD do 2035. (prema procjenama), a čak 365 milijardi USD ako se uzmu u obzir zahtjevi izraženi u nacionalnim planovima i doprinosima za klimu (NDC i NAP).

Ove brojke predstavljaju značajno povećanje u odnosu na ranije procjene te odražavaju sve veće troškove prilagodbe uslijed intenziviranja klimatskih promjena. Izvještaj naglašava da su navedene vrijednosti u cijenama iz 2023. i ne uključuju buduću inflaciju - što znači da bi stvarni potrebni iznosi mogli biti i osjetno viši. Na primjer, uz umjerenu inflaciju od tri posto godišnje izdvojenih 310-365 mlijardi USD poraslo bi do 440-520 milijardi do 2035.

Zašto su potrebna tolika sredstva?

Prilagodba na klimatske promjene obuhvaća širok raspon aktivnosti: od izgradnje otpornije infrastrukture, zaštite obalnih područja od porasta razine mora i jačih oluja, osiguranja vodnih resursa tijekom suša, do prilagodbe poljoprivrede i zdravstva novim klimatskim uvjetima. Bez adekvatnih ulaganja, zajednice ostaju izložene katastrofalnim posljedicama - štete se mjere u ljudskim životima i milijardama dolara.

Svaki uloženi dolar u otpornost višestruko se isplati: primjerice, 1 USD potrošen na obalnu zaštitu u prosjeku spriječi 14 USD potencijalne štete od poplava i oluja. Drugim riječima, investiranje u prilagodbu sada mnogo je isplativije od plaćanja posljedica kasnije.

Trenutni financijski tokovi su nedovoljni i usporeni. Suprotno rastućim potrebama, stvarni tijekovi financiranja prilagodbe daleko zaostaju. Prema izvještaju, međunarodna javna sredstva koja su iz razvijenih zemalja usmjerena za prilagodbu u zemlje u razvoju iznosila su svega 26 milijardi USD u 2023. godini. Štoviše, taj iznos predstavlja pad u odnosu na prethodnu godinu, 2022. je iznosio oko 28 milijardi USD, što znači da umjesto rasta vidimo stagnaciju pa čak i nazadovanje. Ovaj nepovoljan trend djelomično je rezultat smanjenog financiranja od strane multilateralnih razvojnih banaka u 2023., kao i rezova u službenoj razvojnoj pomoći nekih donatorskih zemalja.

Posljedice tih trendova su zabrinjavajuće. Globalno dogovoreni cilj iz Glasgowskog klimatskog pakta (COP26, 2021.) bio je udvostručiti prilagodbena financijska sredstva do 2025. u odnosu na razine iz 2019. - što bi značilo oko 40 milijardi USD godišnje do 2025. Da bi se to ostvarilo, klimatski fondovi trebali su rasti oko 12 posto godišnje. Međutim, oni su od 2019. do 2023. rasli prosječno tek sedam posto godišnje, stoji u izvještaju. Sada je izvjesno da se cilj od 40 milijardi USD do 2025. teško može dosegnuti ako se trenutni trend ne preokrene. Drugim riječima, svijet neće ispuniti obećanje dano u Glasgowu, što umanjuje povjerenje zemalja u razvoju i ostavlja mnoge planove prilagodbe nefinanciranima.

Potrebe 12 puta veće od dostupnih financija

Naposljetku, ovako skroman i stagnirajući priljev sredstava za prilagodbu znači da se jaz u financiranju ne smanjuje - naprotiv, raste te je 12-14 puta veći od trenutnih ulaganja. Adaptacijski financijski jaz odnosi se na razliku između potrebnih sredstava za učinkovitu klimatsku prilagodbu i stvarno dostupnog financiranja. U apsolutnim brojevima, trenutni jaz iznosi približno 284-339 milijardi USD godišnje za razdoblje do 2035. Drugim riječima, potrebe su 12 do 14 puta veće od onoga što se trenutno izdvaja.

Ovaj golemi manjak financiranja znači da mnoge ključne prilagodbene mjere ostaju neprovedene. Posebno su ranjive najsiromašnije zemlje: iako je u izvještaju zabilježeno da nešto veći udio dostupnih sredstava sada ide upravo prema najmanje razvijenim zemljama (LDC) i malim otočnim državama (SIDS) - dakle onima najugroženijima - ukupne razine financiranja za njih i dalje su daleko ispod potreba.

Jaz u financiranju nije samo puka brojka, već realnost koja se mjeri u propuštenim prilikama za izgradnju otpornosti. Svaki dolar koji nedostaje znači infrastrukturu koja se neće na vrijeme ojačati, nasip koji se neće izgraditi, nasad koji se neće prilagoditi ili rješenje za opskrbu vodom koje se neće implementirati. Kako klimatski ekstremi jačaju, cijena nečinjenja eksponencijalno raste.

Javni sektor pod pritiskom

Glavnina financiranja prilagodbe trenutno dolazi iz javnih izvora - prvenstveno proračuna razvijenih država i multilateralnih fondova/banaka. No, struktura tih javnih sredstava postaje razlog za zabrinutost. Prema UNEP-u, sve veći dio međunarodnog financiranja prilagodbe dolazi u obliku zajmova, umjesto bespovratnih sredstava. Čak 58 posto javnih prilagodbenih tokova u 2022.-2023. činili su razni dužnički instrumenti, pri čemu su komercijalni zajmovi porasli i u 2023. premašili iznos povoljnih zajmova.

Drugim riječima, mnoge zemlje u razvoju se za klimatsku prilagodbu moraju dodatno zaduživati, često pod tržišnim uvjetima, što otvara pitanje dugoročne održivosti duga i pravednosti.

Izvještaj upozorava na rizik od "zamke ulaganja u prilagodbu" - situacije gdje sve teži klimatski udari uzrokuju gospodarsku štetu koja povećava zaduženost, a visoki dug onda ograničava mogućnost ulaganja u buduće prilagodbe. Posebno su ugrožene siromašnije države koje najmanje doprinose klimatskim promjenama, a najviše trpe posljedice. One riskiraju da im teret duga onemogući nužna ulaganja u otpornost.

Stoga UNEP naglašava da i povećanje financijske pomoći mora biti izvedeno pažljivo, uz što veći udio bespovratnih sredstava i povoljnih instrumenata, kako se ranjive države ne bi dodatno guralo u dužničku krizu.

Privatni sektor kao veliki neiskorišteni potencijal

Uz državna sredstva i međunarodne fondove, pažnja se sve više usmjerava i na privatni sektor kao potencijalni izvor financiranja klimatske prilagodbe. Međutim, ulaganja privatnog sektora u klimatsku prilagodbu su vrlo niska - procjenjuje se oko pet milijardi USD godišnje globalno, što je tek djelić ukupnih financijskih tokova.

Razlozi za to su brojni: mnoge prilagodbene mjere (npr. izgradnja nasipa, sustavi ranog upozoravanja, zaštita ekosustava) imaju karakter javnog dobra i ne generiraju izravnu dobit, pa privatan kapital nema komercijalni poticaj ulagati. Drugo, ulaganje u prilagodbu u zemljama u razvoju često nosi visoke rizike (političke, ekonomske, klimatske), što odvraća investitore.

Ipak, UNEP ističe da bi privatni sektor uz odgovarajuće poticaje i modele mogao znatno povećati svoj doprinos. Realno se procjenjuje da bi privatni kapital mogao pokriti oko 15-20 posto ukupnih potreba prilagodbe do 2035., odnosno oko 50 milijardi USD godišnje. To je deset puta više od sadašnjeg stanja i predstavlja značajan potencijalni iskorak.

Najviše prostora za takve investicije privatnog sektora leži u područjima gdje se preklapaju komercijalni interesi i otpornost - primjerice u klimatski pametnoj poljoprivredi, otpornim infrastrukturnim rješenjima, osiguranju od klimatskih rizika, tehnologijama za učinkovito upravljanje vodom i sl. U tim sektorima privatne tvrtke mogu vidjeti prilike za profit uz istodobno jačanje otpornosti zajednica.

Kako premostiti jaz?

Kako premostiti toliki jaz? Pa, u najmanju ruku progresivnim porezima (npr. oporezivanje emisija, goriva ili financijskih transakcija za klimatske fondove). Zatim, fokusom na bespovratna sredstva i povoljne instrumente. Kako bi se izbjeglo produbljivanje dužničke ranjivosti zemalja u razvoju, novi financijski pothvati trebaju se oslanjati na grantove, donacije i druge ne-dužničke instrumente, umjesto na komercijalne kredite. To bi osiguralo da povećano financiranje ne dođe po cijenu novog duga za najugroženije.

Integriranje klimatske otpornosti u financijski sustav: Financijske institucije širom svijeta - od središnjih i komercijalnih banaka do investitora i kreditnih rejting agencija - trebale bi u većoj mjeri uvažavati klimatske rizike i otpornost pri donošenju odluka. To znači, primjerice, da klimatski rizici budu faktor u kreditnim rejtingima i kamatama, da se potiču ulaganja u prilagodbu kroz povoljnije uvjete financiranja, ali uz pažnju da se pritom ne kažnjava nerazmjerno siromašne (npr. više kamate zbog klimatskih rizika ne smiju onemogućiti financiranje ranjivih zemalja).

Izvještaj "Running on Empty" šalje nedvosmislenu poruku: sadašnji tempo i obujam financiranja prilagodbe neprihvatljivo su niski u svjetlu ubrzanih klimatskih promjena. Iako postoje pozitivni pomaci (npr. gotovo sve zemlje imaju planove prilagodbe i bolje ih ugrađuju u razvojne strategije, a broj konkretnih prilagodbenih projekata raste), bez odgovarajućih sredstava ti planovi teško mogu zaživjeti u praksi. Jaz od preko 300 milijardi USD godišnje znači da se čovječanstvo za otpornost na klimu bori s praznim rezervoarom.

UNEP stoga poziva na hitno i značajno povećanje klimatskog financiranja za prilagodbu, uz kreativna rješenja i nov pristup solidarnosti. Svako odgađanje skupo će stajati: klimatski udari postajat će žešći i skuplji za saniranje. S druge strane, koristi od pravovremenih ulaganja ogromne su: kako smo istaknuli, svaki dolar uložen danas može uštedjeti desetke dolara sutra u izbjegnutim štetama. U konačnici, izbor se svodi na staru dilemu: investirati sada ili plaćati puno više kasnije.