Nema lijekova za rak na Klinici za tumore?!
Ogorčeni čitatelj poslao nam je pismo u kojem tvrdi da su u petak svi pacijenti Klinike za tumore obaviješteni da lijekova za njih više nema
Pismo ogorčenog čitatelja prenosimo u cijelosti:
Volim život! Imam divnu obitelj, djecu koja već imaju i svoje obitelji. Imam i unuke koje volim gledati kako rastu. Imam prijatelje koji su mi uvijek bili podrška i volim kad mi pomažu svojom pozitivnom energijom i dobrim savjetima. Imam i stalan posao koji radim već tridesetak godina i svo to vrijeme uredno plaćam sve potrebne doprinose. Imam i rak, onaj ružni, neizlječivi. Njega ne volim i protiv njega vodim rat. Svaka dobivena bitka za mene znači vrijeme. Još malo vremena da uživam sa onima koje volim. Nemam vremena razmišljati o tome kakvo je stanje u državi, tko na vlasti krade i laže, hoće li u školu uvesti zdravstveni odgoj i je li turista ove godine manje nego lani. Ja razmišljam kako da nadvladam strah. Liječim se u Klinici za tumore u Zagrebu i moji onkolozi su moji generali. Pomažu mi s kemoterapijom, daju mi lijekove kad mi je muka i povraćam, daju mi osmjeh, lijepu riječ i podršku kada želim odustati od svega. S vremenom smo na neki način postali i obitelj, mi bolesnici i medicinske sestre i liječnici koji nas svakih par tjedana dočekaju s novom dozom strpljenja i optimizma. Ovaj petak su nas dočekali s viješću da lijekova za nas nema i da se ne zna kad će doći... Šok i panika!
Tijekom vikenda razmišljam, razgovaram s mojom obitelji. Oni se ljute, ja sam u nevjerici i očaju. Ne smijem im pokazati strah. Cijeli život dajem sve što je ova država tražila od mene. Plaćam zdravstveno osiguranje koje sigurno nije potrošeno jer mi do sada nije ni trebalo, zdravlje me služilo. Plaćam mirovinsko osiguranje koje vjerojatno neću doživjeti da potrošim. Plaćam sve doprinose da moji unuci imaju knjige kada krenu u školu, da imaju nove i sigurne autobuse kojima će se voziti, da grad bude uredan i lijep da u njemu mogu uživati dok rastu. Što još trebam učiniti?
Ministre Ostojiću i premijeru Milanoviću, kako je moguće da mi koji plaćamo zdravstveno osiguranje cijeli život ne možemo dobiti lijekove koje trebamo za život? Štedite, režete? Čega ste se to Vi odrekli da meni uzimate pravo da se borim za svoj život? Čega ste se vi to odrekli da se uopće može mjeriti sa ljudskim životom? Tko vam daje pravo da odlučite kada je taj trenutak u kojem se ja moram oprostiti sa mojim najdražima?
To može samo Bog.
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
Kao i svi živim s nadom u pošteniju vlast te bolje i izdržljivije sutra.
Gospodinu iz teksta gore poručujem, Vi razmišljate pravilno, napravite sve u svojoj moći, ako je potrebno sami kupite lijek te tražite refundaciju od HZZO-a, no uz potvrdu liječnika da oni nisu bili u mogućnosti osigurati navedeni lijek.
Borite se, jer je Vaša obitelj, kao i Vaši unuci, oni su zavrijedili da budete s njima što dulje možete.
Dođeš na kontrolu a nema kirurga i ne zna se kada će ga biti, dođeš se naručiti u mjesecu svibnju a kažu da te tek mogu naručiti za iduću godinu, nemaju osnovog potrošnog materijala koji je neophodan za obavljanje nekih pretraga pa se onda te pretrage odgađaju u nedogled i da ne nabrajam dalje. Kako je nekad kada je Klinika za tumore bila samostalna sve moglo tako divno funkcionirati a sada otkada je spojena sa Bolnicom sestara milosrdnica te otkada ministar Ostojić prihvatio posla da uvede red u zdravstvu dolazi potpunog rasula?
Odgovor na ovo pitanje nije potreban jer ga svi mi itekako dobro znamo.
Novi komentar