Neka nam HND osigura oružje!

Neka Hrvatsko novinarsko društvo napokon napravi jedan pozitivan iskorak u svojoj djelotvornosti. Umjesto pustih priča i sastanaka na kojima padaju osude verbalnih i fizičkih napada na novinare, neka vodeći ljudi HND-a zaborave na neznatne pogodnosti koje pružaju nama članovima Društva, koje se odnose na popuste za neke vozne karte na željeznici i slično.

Umjesto toga, neka nam lijepo osiguraju naoružanje kratkim cijevima kako bismo se mogli obraniti od divljaka i kriminalaca. Ne trebaju nam nogometni kostobrani, kacige, zavoji i kutije prve pomoći. Ne trebaju nam bokseri i bejzbolske palice, jer to naši napadači odavno imaju. Treba nam oružje.

Ne moraju nam platiti ukupan iznos za pištolje, jer neki od nas željeli bi nabaviti i kvalitetnije primjerke, recimo one poluautomatskog karaktera, Uzije, Škorpione, ili možda čuveni Magnum 357 Prljavog Harryja. Budući da isti zakonom nisu dopušteni za kućnu uporabu, neka HND osigura da novinarima, kao jednoj od najugroženijih vrsta, budu dostupne i ovakve igračke. Dakle, bit će dovoljan neznatni popust za nabavku naoružanja, recimo od 30 do 40 posto. Potez bi bio višestruko djelotvoran. Njime bi se suzbilo crno tržište, policija bi bila rasterećena dijela posla koji joj ionako zadaje samo glavobolje, a novinari sretni i zadovoljni. MUP bi nam mogao ustupiti svoje streljane i poligone za vježbanje samoobrane vatrenim oružjem.

Tihi prosvjed bogobojaznih tankoćutnih izvještača pred Kamenitim vratima? Posjeti premijeru Sanaderu, glavnom generatoru političke podobnosti i opće nesposobnosti? Ma dajte, molim Vas.

Ministar za opću uporabu

Neka broj napada na novinara bude uračunat u neku vrstu beneficiranog radnog staža ili možda povećanu mirovinu.S obzirom na to da policija ima prvenstveno dekorativnu funkciju, a kao ministri unutarnjih poslova pojavljuju se Sanaderovi klaunovi iz političkog inkubatora vječno vladajuće stranke, neće nam preostati ništa drugo nego se samoorganizirati. Sada se svi mediji iščuđavaju kako to da ministar Berislav Rončević izjavljuje da nikad nije čuo za Dušana Miljuša, novinara Jutarnjeg lista kojeg su prebili plaćeni egzekutori ispred njegova kućnog ulaza.

No vi, gospodo koja se čudite tome, jeste li pali s Marsa? Pa Rončeviću i jest osnovni posao da nema pojma ni o čemu, pogotovo o onome što se događa u svijetu organiziranog kriminala. Nemojte čovjeka gnjaviti bedastoćama.

Sličan posao imala su i najmanje dva njegova prethodnika. Danas pokojni liječnik, kirurg Marijan Mlinarić bio je posve izgubljen na mjestu glavnog policajca, dok je njegov nasljednik Ivica Kirin postao jedna od najživopisnijih figura novije hrvatske političke povijesti. Dobro, sve stranke imaju svoje Kirine, jer to je naša žalosna stvarnost i mogli su mu dodijeliti neko bezvezno ministarstvo da tamo glumi ministra, ali kud su mu baš pronašli ono unutarnjih poslova? 

Svi njegovi legendarni gafovi nisu međutim vrijedni jedne jedine rečenice, one kada je nekom sudioniku emisije ‘Otvoreno’, na pitanje zna li on kao ministar ponešto o organiziranom kriminalu, odgovorio u stilu, slobodno citirano: Dobro, recite vi meni, tko su organizirani kriminalci u Hrvatskoj?
Tako je Kirin na licu mjesta oživotvorio osnovni postulat hrvatske politike. Bit svakog političara i jest da ne smije imati pojma o bilo čemu, ponajviše o onome što se događa u njegovu resoru, na kojeg je dospio još jednim smišljenim incidentom i osnovnim zadatkom: Ne samo da trebaš ostaviti stvari tako loše kakvima jesu, već ih još moraš razvaliti do kraja. 

Rončević, još jedan Sanaderov ministar za opću uporabu, samo je nastavio Kirinovim putem, pa time još više čudi čuđenje njegovom naprosto briljantnom izjavom. Zato gospodo kolege novinari, prestanite već jednom vrijeđati ministra Rončevića neumjesnim pitanjima.

Čovjeku je zadatak nemati pojma o tome koji novinari pišu o organiziranom kriminalu, jer njega ta tema doista uopće ne zanima. Ima on važnijeg posla kao politički oktroirani kadar. Svakog jutra kad dođe na posao, prvo nekoliko sati mora porazmisliti o tome kako izvesti nove akrobacije da bi se dopao političkom vrhu. Policijski posao tu je posve sekundaran. Njega naime obavljaju službenici u plavim uniformama, koji su iznimno plaćeni za svoj rad. Negdje oko tri i pol tisuće kuna ili možda malo više ako imaju gore još koju godinu staža. 

Zbog toga je krajnje vrijeme da se i mi novinari prestanemo čuditi neradu  policije i da preuzmemo stvari u svoje ruke. Ima još dovoljno naoružanja zaostalog od rata po našim tavanima, podrumima i štalama, pa ako nam HND neće osigurati organiziranje parapolicijskih postrojbi, učinimo to napokon sami.

Invalidi medijskog rata

Ima i drugih mogućnosti: neka broj napada na pojedinog novinara bude uračunat u neku vrstu beneficiranog radnog staža ili povećanu mirovinu. Potpisnik ove kolumne bilježi najmanje dva, doduše relativno benevolentna fizička napada, koja bi mu po njegovoj osobnoj računici trebala donijeti barem negdje između 6 i 8 posto višu ‘penziju’.

Godine idu, treba misliti na starost. Jedan od napadača prošao je iznimno teško kroz surovi represivni aparat pravne države. Morao je kod suca za prekršaje platiti kaznu od sto kuna. Prebili su vašem novinaru i jednog glavnog urednika. Svi smo znali tko je naručio batinaše. Osim policije.
Kad HND već ima brojne sekcije (sportskih novinara, novinara iz glasila za manjine itd.) ne bi bilo naodmet osnovati još najmanje tri grupe. Prvu, u kojoj bi bile žrtve napada, nešto kao HVIDRA, recimo Hrvatski novinarski invalidi medijskog rata. Imali bi i novinare na PTSP-u, a treća bi bila oružana frakcija HND-a, Reporteri bez skrupula, okorjeli ratnici koji ne uzimaju zarobljenike. S vremenom bi se možda oteli kontroli, pa bi i oni postali kriminalci koji zajedno s onima iz Republike Srpske povremeno opljačkaju poneku banku. Što bi im drugo preostalo?

Donedavno su novinari u šali govorili: Ako te nisu barem jedanput tužili zbog pisanja, promijeni profesiju, nisi zaslužio biti novinar. Danas vlada novo pravilo. Tko barem jednom nije fizički napadnut, bolje rečeno doslovce prebijen na mrtvo ime, taj kao da nije nikada ni radio u novinarstvu. To je u tranzicijskim vremenima već pitanje profesionalne časti. 

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro Express podržava različita gledišta.