Mračna strana brze mode (fast fashion)

Brza moda (fast fashion) postala je jedan od najvećih ekoloških izazova današnjice, a njezin teret nerazmjerno pada na zemlje Globalnog Juga. Unatoč prividnoj dostupnosti i atraktivnim cijenama, istina koja stoji iza svake "jeftine" majice ili haljine daleko je od privlačne. Radi se o sustavu duboko ukorijenjenom u nejednakosti, pretjeranoj potrošnji i - otpadnom kolonijalizmu.

Prema procjeni Međunarodne agencije za energiju (IEA), tekstilna industrija je još 2016. godine emitirala oko 1,2 milijarde tona stakleničkih plinova, više nego svi međunarodni letovi i pomorski prijevoz zajedno (IEA, 2017). Tijekom posljednjih 15 godina, proizvodnja odjeće se udvostručila, dok je vrijeme nošenja pojedinog komada odjeće palo za 40% (Ellen MacArthur Foundation, 2017). U Sjedinjenim Američkim Državama svake se godine proizvede oko 11,3 milijuna tona tekstila, što rezultira s približno 37 kilograma tekstilnog otpada po stanovniku. Iako mnogi smatraju da doniranje odjeće predstavlja rješenje, gotovo polovica te odjeće završava u zemljama Globalnog Juga - u obliku neželjenog otpada.

Što je otpadni kolonijalizam?

Otpadni kolonijalizam (eng. waste colonialism) opisuje dominaciju bogatih zemalja nad siromašnijima putem otpada i zagađenja te nastavlja povijesne oblike eksploatacije često pod krinkom recikliranja. Zemlje poput SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke prekomjerno konzumiraju modne proizvode, a zatim svoj tekstilni otpad izvoze u zemlje Globalnog Juga, gdje on završava na odlagalištima, ulicama i u prirodi.

U Gani, čak 40% donirane odjeće završava na odlagalištima, uzrokujući poplave i širenje zaraznih bolesti uslijed zagađenja voda. Većina odjeće izrađuje se od poliestera, sintetičkog materijala koji ispušta mikro plastiku u tlo i vodu čime dodatno zagađuje izvore pitke vode i hrane, a uz to su mu potrebne i stotine godina kako bi se razgradio. Posljedice po lokalne zajednice i okoliš su dugotrajne i razorne (iako se lokalni mali poduzetnici trude ponovno iskoristiti tekstilni otpad) pogotovo uzmemo li u obzir da još ne znamo točan utjecaj mikro plastike na ljudsko tijelo i organizam u kojemu završava.

Koliko je situacija loša govori činjenica da su u Čileu, Keniji, Gani i Indoneziji nastale goleme gomile tekstilnog otpada - toliko velike da je jedna od njih (pustinja Atacama, sjeverni Čile) vidljiva iz svemira (National Geographic, 2022). Samo na područje sjevernog Čilea, godišnje stiže 44 milijuna tona tekstilnog otpada iz Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Dok Greenpeace navodi kako je u glavnom gradu Gane, Accri, nastalo 65 stopa visoko brdo odjeće (Greenpeace, 2023).

Globalni Jug i klimatska nepravda

Zemlje Globalnog Juga, koje uključuju velik dio Afrike, Latinske Amerike, Azije i Pacifika, već trpe posljedice klimatskih promjena - i to neproporcionalno u odnosu na svoj doprinos problemu. Mnoge od tih zemalja pogođene su sušama, poplavama, porastom razine mora i gubitkom poljoprivrednog zemljišta, što rezultira glađu, migracijama i pogoršanjem zdravstvene situacije stanovništva. Posebno su pogođene žene i to iz nekoliko razloga:

- Često su odgovorne za poljoprivredu i nabavu vode, što ih čini ranjivijima na klimatske promjene.
- Imaju manji pristup obrazovanju, zemlji i financijskim sredstvima, pa se teže prilagođavaju krizama.
- Brinu o djeci, starijima i bolesnima tijekom i nakon klimatskih katastrofa.
- Izložene su većim rizicima od toplinskog stresa, pothranjenosti i bolesti izazvanih onečišćenjem voda.

Ironično, žene su i ciljana radna snaga u industriji brze mode, što iako im s jedne strane pruža zaradu i oblik financijske samostalnosti također sa sobom nosi ostale oblike eksploatacije jer tekstilne radnice često rade u teškim uvjetima, s niskim plaćama i bez sindikalne zaštite.

Zeleno, održivo, ekološko...ili ipak ne?

Od 2020. godine sve je češće da brendovi brze mode lansiraju "ekološke kolekcije" izrađene, primjerice, od organskog pamuka. No, često je dovoljno da samo 50% materijala bude organsko kako bi se odjevni predmet reklamirao kao "eko". U ovu kategoriju također možemo svrstati kolekcije od "reciklirane plastike", iako su odjevni predmeti izrađeni od reciklirane plastike u nekom udjelu, većinom se u s recikliranom plastikom miješa nova plastika se dodaje kako bi poboljšala kvaliteta proizvoda, čime se i dalje podržava proizvodnja novog plastičnog otpada. Ovaj pristup predstavlja greenwashing - lažno prikazivanje proizvoda kao održivih bez stvarnog učinka.

U realnosti, ne možemo postići stvarnu održivost sve dok proizvodimo previše. Ono što je doista ključno jest promjena samog poslovnog modela s linearnog na kružni, te smanjenje količine proizvedene odjeće uz povećanje njezine kvalitete što bi omogućilo popravke i ponovnu uporabu (Bick et.al., 2018). Ove promjene značile bi radikalno preispitivanje trenutačnog ekonomskog sustava koji se oslanja na brzu proizvodnju, masovnu potrošnju i planirano zastarijevanje proizvoda. Kapitalizam, kakav danas poznajemo, temelji se na stalnom rastu i profitu, dok bi kružni model zahtijevao sporiji, odgovorniji pristup čiji je prioritet dugovječnost proizvoda umjesto neprekidnog stvaranja novih stvari.

Za nas kao potrošače to bi značilo promjenu u načinu razmišljanja - umjesto impulzivne kupovine i gomilanja jeftine odjeće, fokus bi bio na kvaliteti, trajnosti i etičkoj proizvodnji. Umjesto da odjeću doživljavamo kao jednokratnu robu, morali bismo razviti svijest o njezinoj vrijednosti, brinuti se o njoj, popravljati je i razmjenjivati.

Zemlje Globalnog Sjevera moraju preuzeti odgovornost za svoj tekstilni otpad. Nije prihvatljivo da se jeftina odjeća proizvedena u Globalnom Jugu masovno konzumira i odbacuje na Sjeveru, da bi zatim bila poslana natrag kao otpad u zemlje koje su već pogođene klimatskim promjenama.