Može li vratar predvidjeti kako će suparnik izvesti jedanaesterac?

Na svjetskim nogometnim prvenstvima, na kojima u teoriji nastupaju najbolji igrači na planeti, jedanaesterac obično postane zgoditak. Vratar je suočen s loptom koja mu u prosjeku u susret putuje brzinom od oko 100 kilometara na sat pa naviše. Do njega stiže za manje od pola sekunde, a vratar mora procijeniti u koju stranu će projektil ići i prije nego li protivnički nogometaš uopće dodirne loptu. Prema brojnim istraživanjima, u oko 80 posto slučajeva vratar gubi dvoboj. Ali znanstvenici stižu u pomoć. Služeći se specijalnom tehnologijom za praćenje i analizu pokreta, znanstvenici su identificirali nekoliko indikatora na temelju kojih bi bilo koji vratar barem teoretski mogao predvidjeti u kojem smjeru će nogometaš uputiti loptu s bijele točke. I nije slučajno da su neki vratari, odnosno ljudi bolji u tome od drugih.

Gabriel Diaz, stručnjak za kognitivne znanosti pri Politehničkom institutu Rensselaer u Troyi u saveznoj državi New York, tvrdi da profesionalni vratari koji igraju za reprezentacije svojih zemalja imaju znatno različite sposobnosti predviđanja jedanaesteraca. „Neki su vrlo uspješni u obranama dok su drugi poput početnika", rekao je Diaz dodavši kako bi u budućnosti htio razviti određene vježbe percepcije kako bi se ljudi, ili u ovom slučaju vratari mogli bolje skoncentrirati na najpouzdanije informacije i indikatore.

Jasno je da kazneni udarci u nogometu najčešće određuju pobjednika susreta, naročito na natjecanjima poput svjetskih prvenstava u takozvanoj knock-out fazi. Iako je samo izvođenje jedanaesterca fizički proces, to je ustvari mentalni dvoboj između strijelca i vratara - u samo pola sekunde obojica pokušavaju dokučiti što drugi misli.

>> Navijač ušao u teren i zabio jedanaesterac

U prijašnjim istraživanjima se promatrao utjecaj vratarevih emocija u datom trenutku na to kako će se postaviti, zatim ima li veze vratarev stav s odlukom izvođača jedanaesterca o tome kamo će plasirati loptu, te na koji način tjeskoba ometa izvođača. Međutim, Diaz se odlučio za drugačiji pristup problematici - želio je otkriti odaju li tjelesni pokreti izvođača 'penala' odabrano odredište lopte. U velikoj prostoriji simulirao je uvjete nogometnog igrališta s tim da je udaljenost bijele točke od crte vrata bila za jednu trećinu kraća. I sama vrata bila si kraća za jednu trećinu od onih na velikom nogometnom igralištu. Tri volontera su izvela po 100 udaraca i svaki od njih je nosio 40 senzora pokreta. I sama lopta je imala senzor pokreta.

Od 27 registriranih pokreta Diaz je uočio pet na temelju kojih bi se mogao predvidjeti smjer upućivanja lopte. Među njima je kut bokova nogometaša, način na koji je postavio stopalo i tako dalje. Ako bi izvođač htio napraviti varku - na primjer, postavi stopalo kao da će pucati u jednom, a ustvari se odluči na drugi smjer - opet postoje indikatori koji ga izdaju. Kako bi to izveo, mora uspostaviti i održati ravnotežu, a obzirom da to čini rukama da se zaključiti kako će pucati.

>> Zbog čega nogometaši promašuju jedanaesterce

U drugom eksperimentu Diaz je skupini od 30 volontera nogometnih početnika prikazivao animirane snimke izvođenja jedanaesteraca. Snimke su trajale sve do trenutka samog udarca. Tada je monitor zacrnjen, a volonteri su trebali u pola sekunde pogoditi kamo je upućena lopta.

Polovica je bila katastrofalna u procjeni, a druga polovica volontera gotovo savršena. Detaljnije rezultate Diaz tek treba objaviti u jednom znanstvenom časopisu. No Richard Ginsburg, jedan od direktora GHSPP-a iz Bostona (General Hospital Sport Psychology Program) smatra da znanost na ovaj način ne može pomoći u stvaranju savršenog vratara ni nogometaša obzirom da se ne smije zaboraviti kako u stvarnim situacijama postoje brojni čimbenici poput emocija, stresa, pritiska i ostalih psiho-fizičkih instanci zbog kojih ishod so samog kraja ostaje nepredvidljiv. „Uvijek će postojati ove varijable koje se ne mogu unaprijed znati", rekao je Ginsburg koji je i sam bio igrač i nogometni trener.