Moralni bankrot novinarstva?

Pad zrakoplova, masovna ubojstva, potresi, bombe, snimke odrubljivanja glave i smrt od gladi - čini se da ovozemaljska patnja nema granica. Je li katastrofa zrakoplova Germanwingsa bila samo još jedna karika u kobnom lancu tajnovitih dubina ljudske duše koje su dio svakodnevnog izvještavanja u medijima? Možemo li se nakon ovih dana kolektivnog šoka vratiti rutini, u skladu s motom: sigurno će biti još nesreća?

Odgovor je jasan: ne. Jer ovoga puta je katastrofa bila posve blizu. Nitko u ovoj zemlji nije mogao ignorirati i ne vidjeti šok i patnju članova obitelji žrtava. Iznenadna smrt 150 nevinih ljudi nije izazvala samo preneraženost, nego i duboku čežnju za zajedničkim tugovanjem, za tišinom, suosjećanjem i poštovanjem.

Histerija i praznina

Lov na loše vijesti koje se navodno tako dobro prodaju, pretvorio se u isprazne naslove u medijima. Zašto su reporteri postavljeni u prazne hale zračnih luka stalno davali iste odgovore na ista pitanja? Zašto angažirati dopisnike koji članovima obitelji žrtava nude novac kako bi ekskluzivno snimali njihovu bol? Zašto objaviti adresu na kojoj stanuju roditelji pilota koji je prouzročio nesreću?

Nema nam spasa: nastupio je medijski Istočni grijeh. Sami mediji su se pretvorili u loše vijesti. Ne pomaže isticanje broja čitatelja, kritiziranje zastarjelih moralnih apostola, pozivanje na javne interese. Pomaže jedino samokritičnost. Veliki petak i Uskrs mogli bi biti pravi trenutak za razmišljanje o vlastitim pogreškama - i to bez prijetnje podignutim kažiprstom.

Već je krajnje vrijeme za ovu raspravu. Na to upućuje i više od 400 žalbi koje su stigle na adresu Njemačkog medijskog vijeća, a odnose se na izvještavanje o padu zrakoplova. Pitanje glasi: zašto se tako masivno krše etička pravila koji su sami 1973. godine uvrstili u svoj Novinarski kodeks? Zašto čitav novinarski ceh tako uporno radi na rušenju vlastitog ugleda?

Korisnici društvenih mreža s pravom se bune protiv "konvencionalnog" izvještavanja o katastrofama. No i ta rasprava je dvolična. Jer, upravo se na internetu masovno šire uvredljivi i ponižavajući sadržaji, kao što pokazuje primjer snimaka odrubljivanja glava zatočenika IS-a. Čini se da se na internetu nitko ne obazire na temeljna pravila Novinarskog kodeksa.

Dosta je malodušnosti!

U samokritičnoj raspravi ne radi se o traženju krivaca i njihovom postavljanju na stup srama. Svejedno je li riječ o internetskim ili tiskanim, o privatnim ili javnim medijima: nema koristi od upiranja prstom na "one druge". I nema koristi od opravdavanja kršenja osobnih prava žrtava i članova njihovih obitelji time da su to i drugi već učinili. Jedna pogreška se ne može opravdati drugom.

Kod nužne samokritike radi se o potrazi za zajedničkim etičkim načelima oko kojih se mogu suglasiti svi mediji. Bez tog dogovora ova branša samoj sebi kopa grob. Jer, ako je uništeno povjerenje u objektivno i vjerodostojno izvještavanje, onda više nema ni čitatelja ili korisnika koji se za to izvještavanje zanimaju, a kamoli da su za njega spremni i platiti. Kratko i jasno: ako će i dalje vrijediti medijsko načelo „Samo loša vijest je dobra vijest", onda će se i novinarstvo spustiti na razinu pornografije.

Istina, na prvi pogled ovaj poziv zvuči prilično utopijski. I to je lako reći, pogotovo kada se radi o javnim medijima koji se financiraju porezima i pretplatama. No mora se nastaviti borba za zajednička etička načela. Sve drugo bilo bi objava bankrota pred žrtvama bezbrojnih katastrofa širom svijeta. I pred samim novinarstvom.