Moja Europa: Što je ovo, Europo?

Ne znam više točno kada je to sve počelo: odjednom se u svakodnevici stalno bavimo napadima na liberalnu demokraciju i društvo. Je li to budućnost koju želimo svojoj djeci? Je li to svijet u kojem želimo da odrastaju? Borba protiv manjina kao demokratski modus sadašnjice?

U Njemačkoj se ponovo diskutira o ukidanju dvojnog državljanstva. Stara ploča. Kada reagiram na to, osjećam se kao da sam skrenula s uma. Moj prvi tekst o toj temi sam objavila 1999. Tada je g. Roland Koch smatrao da će sakupljanjem potpisa protiv dvostrukog državljanstva osvajati glasove birača. Sve po starom. Gotovo. Ovaj novi korak unazad nisu načinili stari, sijedi muškarci, nego Mlada Unija, (pomladak demokršćana) kojoj se Angela Merkel sada usprotivila kao zrela žena.

Dvostruko državljanstvo - tema od jučer

Prije 20 godina, CDU je u predizbornoj kampanji tematizirala dvostruko državljanstvo. Merkel zna da je to tema jučerašnjice koja raspravu o integraciji vraća upravo upravo tamo: u jučer. Sada za građane EU-a postoje mogućnosti dvostrukog državljanstva, to jest: mnogi takvim zakonom ne bi bili pogođeni, ali bi predizbornom kampanjom protiv njihove životne realnosti bili previše razljućeni da bi dali svoj glas CDU-u - na primjer, svaki Irac s njemačkim državljanstvom. Pri tome bi CDU s Merkel ovaj put imala šansu da i u ovom segmentu birača sakuplja glasove, glasove koji su prije toga normalno bili namijenjeni SPD-u. Lijepo je to što Mlada Unija opet pomaže "Jusosima" (mladim socijaldemokratima) oko jedne teme. No, stranci s njemačkim državljanstvom i mladi s dvostrukim državljanstvom su i birači na jesen 2017.

Zašto se pojam "usidrenja" u dvije države redovno mora povlačiti po nacionalnom blatu? Je li to hobi za sve one koji izvan Njemačke jedino smiju biti njemački turisti? Otto von Habsburg, sin posljednjeg austrijskog cara, posjedovao je njemačko, austrijsko, hrvatsko i mađarsko državljanstvo, pročitah tek sada. Umro je u 98. godini, mirno, na Starnberškom jezeru, pretpostavljam da mu četverostruko državljanstvo nije naštetilo. Ali, Mlada Unija ne misli na njega. Njihova inicijativa se odnosi naravno prije svega na mlade čiji roditelji ne dolaze iz EU-a. Gdje smo ono stali s pregovorima o pristupu Turske? Tako je. Sada njemačka politika svakome tko je ovdje rođen treba pokazati koliko je čvrsta i postojana kako bi onda taj mogao otrčati i utješiti se u Erdoganovom naručju. Ako onaj tko je ovdje rođen tu ponovo živi kao stranac, onda ne može ponovo ni glasati. Još malo pa dvadeset milijuna ljudi koji žive u Njemačkoj neće imati pravo glasa sljedeće jeseni, većina njih su maloljetnici i vječiti stranci, nikad-njemački-državljani, prvi doseljenici.

Internet - ulaz u usijane mlade glave

Time se, dakle, bave njemačke stranke u vremenima u kojima siromaštvo u zemlji raste, raspodjela blagostanja je sve neravnopravnija, a slike iz Alepa obilaze svijet. Slike koje bi morale politizirati svakog nepolitičnog čovjeka. Istina je da se one u njemačkim vijestima mogu vidjeti dosta rijetko. Ovdje smo se navikli na udoban televizijski program, koji nikoga ne može izbaciti iz fotelje u dnevnoj sobi. Za tako nešto je već potrebno uključiti Al Džaziru ili CNN. Vrata svijeta.

Kako nam je internet u početku hvaljen kao veliki slobodan ulaz u svijet! A u što se pretvorio? U vrata koja vode u male usijane glave. U neotesan jezik i neukrotiv gnjev. Otkako skidamo vijesti s interneta i mislimo da tamo imamo drugi život, realnost je postala jednostavnija. Sada treba gledati u najmanje glave i raspravljati na najnižoj razini, jer onaj tko to ne radi je „elitaran". Ranije je postojao bon-ton, sada postoje klikovi. Mladi hodaju svijetom kao u staklenoj kutiji, na željezničkim stanicama svi gledaju u svoje ekrane i osjećaju da ih se okolni ljudi više ne tiču. I politički angažman je za mnoge kliktanje miša, palac nagore i online-peticija. Dobre su bile svijeće, ali njih danas niko ne pali čak ni za Alep.

Churchill je govorio o Sjedinjenim europskim državama

Europa je kontinent čiji su gradovi poslije 1945. izgledali kao što danas izgledaju ulice Alepa. Ljudi u Europi su počeli od nule. Nije bilo više nade za umjetnost i filozofiju, u čovjeku nije bilo ni najmanje nade da će zahvaljujući bilo kakvoj formi obrazovanja od njega postati bilo što ljudsko. Čovjek uči da bi naučenim uništavao, to je bila bilanca obrazovanja čovjeka poslije Drugog svjetskog rata. Tu je bio Adorno i proglasio kraj, tu je bila Hanah Arendt i nije vidjela ljudska prava, iako se svuda govorilo o ljudskim pravima.

Winston Churchill, političar, ne pjesnik, održao je 19. rujna 1946. u Zürichu govor koji je ujedinjenu Europu vidio kao jedini put da se za ovaj kontinent ponovo stvori budućnost. U tome bi trebale prednjačiti poznate i velike zemlje, rekao je. On je govorio o Sjedinjenim državama Europe. Jedna od zemalja koje su trebale „prednjače" je u međuvremenu istupila iz ujedinjene Europe. Jug Europe se bori. A mi na sjeveru govorimo o dvostrukom državljanstvu nekoliko stotina mladih kao o velikoj predizbornoj temi. Ali, za birača, putovnice to malo mladih ljudi kao da je važniji od jedinstva jednog kontinenta. Mada nisu to ni birači - političari su ti koji podcjenjuju svoje birače, jer tirade mržnje na internetu odjednom smatraju glasom svog naroda.

Ponovo ima nade u Evropi

Prošlog tjedna je jedna mala zemlja iskoračila i pokazala da je razgovor s građanima još uvijek moguć. Otada ponovo ima nade u Europi. Izbori u Austriji su pokazali da se Trumpovskim predizbornim strategijama ne može pobjeđivati na izborima u Europi. Ne smijemo dozvoliti dalje zagađenje naše svakodnevice. Ne bi trebali stalno reagirati na ono što nam socijalni mediji bacaju kao svakodnevnu hranu. Trump je slijedio strategiju „One tweet per day keeps the media my way". Vrijeme je da političari, intelektualci, Europljani i „Citoyens" ponovo sami pođu naprijed, postavljaju teme, dopru do ljudi. Nije važno samo da se demontiraju populisti i njihov govor, nego i da se i konstruira svijet koji im se može usprotiviti. Taj idealni svijet još ni izdaleka nije gotov. Tek smo na njegovom početku.

Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorica kazališnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Weiblingen. Živi u Heidelbergu. Nedavno je objavila roman „Made in Germany - što je njemačko u Njemačkoj?" koji tematizira identitet Njemačke kao useljeničke zemlje.