Kako hakeri rade to što rade...i zašto

Kako bi ušli u svijet hakera nije vam potrebno ni veliko programersko iskustvo niti tehnologija od nekoliko desetaka tisuća kuna - znatiželjni um i puno slobodnog vremena za početak će biti sasvim dovoljno.

Slučajno ili ne, upravo ove dvije osobine najčešće imaju tinejdžeri, najčešće, iako ne nužno, mladići.

Većini je ljudi slika prištavog klinca koji sjedi u polumračnoj sobi i opsesivno kodira u nekom programu prva pomisao kada se spomenu hakeri. Međutim, ta je slika potpuno kriva, jer današnji su hakeri zapravo vrlo često iznimno društvena i ekstrovertirana stvorenja.

Odrasli u svijetu instant poruka i video chatova, od malih su nogu navikli biti stalno povezani sa drugim ljudima sličnih interesa.

Svake se godine u Americi održavaju brojne hakerske konvencije gdje hakeri pokazuju jedni drugima svoje vještine u programiranju a uglavnom su vrlo prijateljskog ozračja te zabavne čak i ljudima izvan tog kruga.

Mnogim hakerima probijanje „neprobojnih" sigurnosnih zaštita ne služi za bilo kakav materijalni probitak, već je sama činjenica da im je za rukom pošlo nešto što nikome drugome do tada nije samo po sebi velika nagrada i hrana za ego. Sladak je osjećaj moći jednom kada naučite upravljati programima da vas bespogovorno slušaju i rade što od njih želite.

Isto tako, hakiranje ne poznaje nacije i granice: hakeri iz Kine, bivših zemalja Sovjetskog saveza i zemalja istočne Europe jednako su ubojiti kao i njihovi kolege iz SAD-a, Njemačke i Velike Britanije.

Povremeno se događa da vlade pojedinih zemalja ponude najboljim hakerima zaposlenje u državnim službama kako bi radili za njih,a sumnja se da Kina onima koje želi zaposliti niti ne nudi druge mogućnosti.

Hakiranje je često olakšano zbog činjenice da su moderni računalni sustavi toliko kompleksni da ih je gotovo nemoguće dizajnirati bez ikakvih sigurnosnih propusta.

Najbolji primjer za to su svakako Microsoftovi Windowsi XP, operativni sustav star 10 godina kojega još uvijek koristi oko polovice svjetske računalne populacije. Mnoge su kopije Windowsa, posebno u istočnoeuropskim zemljama, piratske te Microsoft odbija dopustiti tim kopijama da koriste sigurnosne zakrpe, što hakeri često vrlo vješto koriste.

Mnogi hakeri započinju svoju karijeru tako da provaljuju u stranice na Internetu i mijenjaju im izgled; ovo se u hakerskim krugovima smatra najnižim oblikom hakiranja (a ako ih ulove, tim još gore).

Tu se hakerima životni putevi obično počnu razilaziti. Jedni krenu putem konferencija i legitimnih poslova, a drugi se posvećuju razvijanju svojih vještina za prvu zaradu hakiranjem, bilo preko krađe podataka sa kreditnih kartica ili programiranjem „malware" programa za čiju im je izradu netko spreman dobro platiti.

Ti ljudi onda ubrzo postanu oni kojima se službe sigurnosti i policija najviše bave i koje pokušavaju držati na oku i glavni krivci zbog danas raširenog još uvijek negativnog stava javnosti o ovoj zanimljivoj subkulturi.