Jesu li ljudi doista predodređeni za monogamiju?

Što je još gore, mnogi od tih brakova uopće ne traju, u stvari neki su sociolozi procijenili da je stopa razvoda u Americi narasla na 41 posto. Unatoč tome ljudi se i dalje pokušavaju skrasiti uz jednu osobu do kraja života iako mnoge studije sugeriraju kako čovjek zapravo nije monogamno biće.

Riječ monogamija nema samo jedno značenje. Znanstvenici su napravili nekoliko kategorija poput socijalne, seksualne i genetske. U životinjskom svijetu seksualna i genetska monogamija pojavljuje se kod određenih vrsta, no oba su tipa rijetka. Samo 3 do 5 posto od nekih 5000 vrsta sisavaca ima doživotan odnos.

Kod ljudi, određene situacije monogamiju čine manje jasnom. Npr. oženjeni muškarac koji je seksualno nevjeran još uvijek će se klasificirati kao socijalno monogaman unatoč svojoj nevjeri. Ako muškarac ima dijete sa svojom ženom bit će socijalno i genetski monogaman, no ako začme dijete s ljubavnicom izvan braka, bit će socijalno monogaman, ali ne i genetski i seksualno. Zbog toga što društvo osuđuje ljude koji imaju izvanbračne afere, tendencija je biti monogaman u sve tri kategorije. Unatoč tome, neki dokazi ukazuju na to da se ideja takve monogamije kosi s biološkom i emocionalnom prirodom čovjeka.

Neki evolucijski psiholozi tvrde kako ljudi moraju varati navodeći da su i muškarci i žene biološki programirani da rašire svoje gene među što je više partnera moguće. Studija genetičara Michaeal Hammera  iz 2008. pokazala je kako je poligamija, a ne monogamija, bila dominantan oblik muško-ženskih odnosa tijekom povijesti čovječanstva. Ova metoda zadovoljavala je i muške i ženske potrebe: muškarcu je dozvoljavala raširi gene, a ženama da prenesu više vlastitih gena na potomstvo.

Neki znanstvenici vjeruju kako je dijete jedini razlog zašto muškarci i žene održavaju svoju vezu. Unatoč tome nakon što potomstvo odraste mnogi se okreću svojim ukorijenjenim biološkim i psihološkim tendencijama prema većeim izboru partnera.