Je li kucnuo čas da SAD preuzme kormilo?

Putinova inicijativa u Ukrajini je zasjenila sve. To nije samo najveća prijetnja sigurnosti Europe od Drugog svjetskog rata, to je i najteža vanjskopolitička kriza od Obaminog dolaska na vlast, smatra harvardski politolog Nicholas Burns: "Smatram da su pred Obamom dva velika izazova: jedan je da zajedno s Njemačkom i drugim zemljama mora reagirati na rusku agresiju u Ukrajini." Drugi su, kaže Burns, ekspanzionistiške težnje Kine na području Istočnog, ali i Južnog kineskog mora.

Riječ je o dva problema s istom konzekvencijom: "Došlo je vrijeme da Amerika preuzme vodeću ulogu", ističe ovaj stručnjak za vanjsku politiku koji je u vrijeme Bushove vladavine bio trećerangirani dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. "Vrijeme je da NATO konsolidira svoje redove i da se učvrste veze između SAD-a i Europe", dodaje. On je uvjeren da je SAD dorastao toj ulozi: "Ali to mora sada pokazati i naš predsjednik."

Zaokret u strategiji Washingtona

Predsjednik je, pak, od referenduma na Krimu izložen kritikama i optužbama republikanaca, a posebno senatora Johna McCaina, zbog toga što nije dovoljno oštar u svojim reakcijama na Putina. Ali vojna intervencija protiv atomske velesile kakva je Rusija bila bi fatalna, upozorava Burns. Pogotovo s obzirom na činjenicu da Ukrajina nije članica NATO-a . Njemačka kancelarka Merkel i Obama su se vrlo oprezno i promišljeno odlučili za trojne mjere. "Kao prvo, moramo ojačati i financijski podržati Ukrajinu. Kao drugo je jako važno da ispunimo obveze koje imamo prema saveznicama NATO-a - Poljskoj, Estoniji, Letoniji i Litvi - zemljama u susjedstvu Ukrajine. I na koncu, Putin za svoje postupke mora platiti cijenu. I mislim da zbog toga i sankcije imaju smisla", komentira Burns.

Ministarstvo financija preuzima ulogu Pentagona? Bijela kuća očito mijenja svoju vanjskopolitičku strategiju: skupe i iscrpljujuće vojne intervencije trebale bi zamijeniti sankcije i bespilotne letjelicame. I to ne u samostalnim američkim akcijama. Tako je Obama 2011. godine, zračne napade na Libiju uvjetovao potporom NATO-a i arapskih zemalja. A kada je Moamer el-Gadafi svrgnut, Amerikanci nisu dalje investirali u razvoj demokracije u toj zemlji. Neki to danas smatraju velikom greškom.

Kada je međunarodna zajednica prošle godine odbila vojno intervenirati u Siriji i Obama se povukao. Republikanci mu to predbacuju kao veliku grešku. Kolebanje saveznika da poduzmu nešto u Siriji pokazalo je Putinu da iza američkih prijetnji ne stoje djela, rekao je konzervativni američki kongresmen Charles Dent za DW. "Putin je pomno pratio SAD u proteklih pet godina. Promatrao nas je u Siriji, promatrao je naše pregovore o atomskom programu Irana, promatrao je kako SAD povlači svoje proturaketne sustave iz Češke i Poljske", kaže Dent. Zato mu je jasno da je Putin mogao doći do zaključka kako SAD nije u stanju ispuniti svoje obveze u svijetu: "Vidio jeda se stvorila neka vrsta vakuuma koji on može popuniti."

Bivši diplomat Burns također vidi američko uzmicanje u Siriji kao pogrešan signal: "Mi smo povukli liniju na pijesku i rekli da će onaj tko je prijeđe biti kažnjen. Međutim, nije bilo nikakve kazne. Bez obzira na to mislim da nije fer tvrditi kako je SAD slab ili naivan i da gubi autoritet."

SAD je dokazana velesila

Naprotiv, kaže Bruce Jones iz washingtonskog thinktanka Brookings Institution: "SAD nije oslabljena sila, ona je postojana. Točno je da se na sceni pojavljuju i drugi akteri. Ipak, Amerika zbog snage svog političkog i privrednog sustava, vojnog potencijala, rastuće populacije, inovacija, tehnologija i energetskog procvata predstavlja i dalje postojanu silu na svjetskoj pozornici", kaže on.

Amerika je, konstatira, i dalje dominantna sila i u vojnom pogledu. "Ukoliko se uzmu u obzir američki vojni i privredni kapaciteti i zbroje s kapacitetima saveznika SAD-a, onda Zapad drži oko 70 posto svjetske privrede i ima ogroman vojni potencijal", ističe Jones. Suzdržanost je rezultat lekcija naučenih iz američkih vojnih akcija u Iraku i Afganistanu.

Vanjskopolitičko raskršće

Problem je u tome što su "konflikti postali asimetrični i što se u njih ne može ulaziti samo s vojnom silom. To je jedna dimenzija. Druga dimenzija je postojanje velikih geografskog pomicanja koja se naziru na prostoru koji seže do Pacifika".Nakon što su da dva rata završena, nova Obamina vanjskopolitička strategija je još "u povoju", smatra Michael Werz iz washingtonskog Centra za razvoj Amerike: "To ne znači da Bijeloj kući ili State Departmentu nedostaje mašte i kreativnosti, već se radi o tome da se sada nalazimo u jednoj prijelaznoj fazi u kojoj više ne funkcioniraju samo tradicionalni načini vojnog rješavanja sukoba."

Obamina vlada je, smatra Werz, različitim inicijativama pokušala reagirati na ova velika tektonska pomicanja. Obama je pokušao formirati mrežu saveznika sa svim državama koje imaju demokratsko uređenje: "Tu spadaju i velike investicije na političkom planu u Tursku, Brazil, Indiju, a i preusmjeravanje američke vanjske politike na prostoru Pacifika, pogotovo kada je u pitanju odnos prema Kini."

Obamina vlada je vanjskopolitički razapeta između dvije vatre, smatra Werz: "Između starih sukoba 20-og stoljeća na Bliskom istoku i budućih izazova 21. stoljeća na prostoru Pacifika."