Izložbe Vlatka Vinceka "Titivillus"

Izložbom Titivillus Galerija Vladimir Bužančić, u okviru godišnje programske koncepcije pod nazivom Doktrina pandemije ili seruma istine globalnog Pandaemoniuma, predstavlja rad renomiranog konceptualnog umjetnika Vlatka Vinceka koji problematizira (ne)mogućnost jezika da bude isključivi interpretator i komunikator spoznaje i istine.

Ovaj umjetnički rad nazvan je prema demonu Titivillusu, tj. prepisivaču koji unosi pogrešku u tekstove, a kojim Vincek progovara o nemogućnosti jezika da iskaže autentično iskustvo spoznaje odnosno istinu. Nazvali mi njega Titivillus, tipfeler, ubačena ili izbačena riječ, potrebno je pojasniti da se radilo o napornom redovničkom poslu pismoznanaca koji su prepisivali duge tekstove u teškim uvjetima - stojeći po 10 sati sa slabim osvjetljenjem. Demon bi, naravno, bio kriv za svoje prljave čini, a redovnici bi svoj račun zbog nemara platili na Sudnji dan.

Vincek, dakle polazi od razumijevanja jezika kao alata kojim se interpretira čitava naša stvarnost, ali ističe da jezik ima svoje granice, a katkad je sredstvo posredovanog nasilja, kako kaže sam autor. Drugim riječima, Vincek nam ukazuje na sadržaj koji je jezikom neiskaziv, koji je prisutan u iskustvu prije samog jezika.

Umjetnikov performans čini sklop snažnih vizualnih slika sastavljen od pet filozofskih knjiga koje su dio kanonske literature zapadne civilizacije, izložene na postamentima na koje umjetnik polaže ribe i prućem šiba jednu po jednu knjigu dok se istovremeno reproducira audiosnimka čitanja odlomaka tih knjiga. Vincek kulturi suprotstavlja prirodu odnosno ribu kao simbol podsvjesnog, autentičnog i predjezičnog. Razmatra jezik kao neku vrstu nasilja nad spoznajom koju jednako čine i emocije i senzualna percepcija. Šibanu ribu možemo doživjeti kao mrtvo slovo na papiru, tj. istinu koja se izgubila negdje između riječi.

Autorica predgovora Tanja Špoljar navodi da „Vincek ne nudi teze, ne eksplicira, već kroz koncizne vizualno-auditivne cjeline otvara prostor za unutarnje iskustvo, unutarnju reviziju koja se događa mimo jezika i čvrstih uporišta".

S obzirom na to da živimo u svojevrsnom ritualu, u matrici ponavljajućih koncepata, spoznaja je moguća tek ako se jezik konstantno preispituje i revidira. U vremenu u kojem živimo, u infodemiji svakodnevice u kojoj se laž i istina isprepliću na svim nivoima, Vincekov zahtjev pokazuje se više nego nužan.