Iscrpljeni mediji i zastrašeni novinari

„Medijski prostor u Hrvatskoj karakterizira premreženost političkih i korporativnih interesa, netransparentnost vlasništva, marketing umjesto novinarstva. Novinarima se brani da slobodno rade, egzistencijalno ih se ucjenjuje, tuži kada pišu istinu", stoji u najavi prosvjedne šetnje koju 2. ožujka organizira Hrvatsko novinarsko društvo (HND) pod parolom „Medije ste oteli, novinarstvo ne damo".

Izvijestio je tako HND da samo Hrvatska televizija tuži 36 novinara i medija koji su kritički pisali o padu standarda i posrnuću profesije na Prisavlju. I pri tome od njih traži više od 2,2 milijuna kuna. Jer Kazneni zakon propisuje da pojedini novinari mogu biti kažnjeni i cijelom godišnjom plaćom, čak i za objavu točnih i istinitih informacija.

Stanje na „dalekovidnici" tako je još jednom bila kap koja je prelila čašu i ujedno, nekim kolegama s kojima smo razgovarali, problem u cijeloj ovoj priči. „Doći ću na prosvjed, znam da mi je to dužnost. Ali mi je glupo da se desetljećima borimo za HTV-ovce koji svo vrijeme imaju sigurne plaće, dok se o nama ostalima nitko ne brine", riječi su kolege koji želi ostati anoniman, a koji je karijeru gradio izvan velikih financijski jakih sustava.

I privatni mediji ovise o javnom novcu

Što je sredina manja, to je situacija gora, kažu nam novinari i nakladnici koje smo kontaktirali. Prvi se žale na uvjete rada i krhkost egzistencije koju privatnom tužbom može urušiti lokalni šerif o kojem objave čak i gole fakte, dok se drugi žale na nemogućnost tržišnog poslovanja i održavanja standarda novinarske profesije.

Strogo postavljene granice novinarstva

Da u malim sredinama nije moguće održavati radijsku postaju na isključivo komercijalnim osnovama za DW je posvjedočila Tereza Sršen. Ona je igrom slučaja svoju postaju „Radio Narona" ugasila baš 13. veljače, na Svjetski dan radija. Kaže, priča o financiranju se svodi na dotacije, prvenstveno na sredstva iz Fonda za pluralizam medija preko kojeg se većinom profitnim i manjim dijelom neprofitnom radijima, televizijama i portalima transferira 3% HRT-ove pretplate. Novac je strogo namjenski i mora se potrošiti na proizvodnju unaprijed dogovorenog sadržaja od javnog interesa. „Radijska scena se tako održava na aparatima. Možda bi bilo i bolje da ne dobijemo ništa pa da ostane ono što može opstati. Na koncu, zašto raditi, ako se od tog rada ne možeš financirati?"

Sršen navodi i da je dobar dio reklama koje su čuju u programima radija tek takozvana kompenzacija. Česta je to pojava u Hrvatskoj u kojoj dvije tvrtke obavljaju usluge jedna za drugu, a račune „prebiju". Dakle, ako plaćenih reklama iz realnog sektora nema dovoljno, kako se financiraju plaće novinara i voditelja na lokalnim radijskim postajama? Odgovor je opet u javnom novcu, navodi naša sugovornica.

„Ministarstvo poljoprivrede je naručivalo velike količine spotova s temom programa ruralnog razvoja. Ove godine su se baš orijentirali na lokalne postaje. I jedinice lokalne samouprave i uprave financiraju postaje. Recimo kad Grad Metković dobije neki europski projekt, mora imati medijskog partnera, ali to su emisije na kojima se mora puno raditi. I udruge koje apliciraju na projekte moraju imati medijske partnere pa se i kroz to prilije neki mali novac." I sve to, navodi Sršen, nije dovoljno za ugodno poslovanje u kojem bi se zaposlio dovoljan broj kvalitetnih i stručnih ljudi. Pa i ne čudi podatak da je ona kao vlasnica obavljala i menadžerske i uredničke poslove te da brojne postaje zapravo imaju jednog novinara i jednog voditelja na plaći, dok program popunjavaju slabije plaćenim honorarcima i onima koji su spremni „raditi za slavu". S izravnim pritiskom lokalne politike nije se susretala, no dodaje: „Prešutno se zna što lokalni novinari smiju, a što ne smiju."

Sudovi na strani politike?

Mihaljević tako navodi da su plaćene brojne odštete te da se list s time mogao nositi dok novi mediji nisu počeli utjecati na pad prodaje i oglašavanja. „I što je najgore, te odštete su nemjerljivo veće nego prije. To je znakovit proces u kojem lokalno pravosuđe u sprezi s političkim moćnicima želi ušutkati ili uništiti lokalni medij koji se još usudi pisati. Jer, što god mi napisali, platit ćemo odštetu. Upravo su mi na stolu nove prijetnje tužbama", objašnjava.Jedan od onih koji je radio „ono što lokalni novinar ne smije" jest glavni urednik Podravskog lista Robert Mihaljević. „Zadnjih pet godina brutalno smo izloženi tužbama lokalnih političkih čelnika. I prije je bilo problema, ali intenzitet je bio manji. Povezujem to s Karamarkovim 'puštanjem duha iz boce'. Nakon toga se dogodio neshvatljiv val tužbi i sudskih presuda. Ispostavilo se da, otkako sam na čelu Podravskog, niti jedna pravomoćna presuda nije bila u našu korist."

Jednu od njih je, kaže, poslao saborski zastupnik Željko Lacković. On i supruga su, dodaje, već ranije podignuli više tužbi protiv lista. Drugu je poslao čelnik županijskog SDP-a. „Mi smo objavili da ga je policija privela na sudsko ročište. U zahtjevu za ispravak je naveo da ga policija nije privela, već da je uredno sa službenim policijskim vozilom došao na sud. To je suludo, ali uvjeren sam da ćemo izgubiti i taj spor", kaže nam Mihaljević.

Strah i autocenzura

A kad se gube sporovi, onda se i zatupljuju pera, ma koliko nakladnik stajao iza svog novinara. „Kod nas se u ovom trenutku u redakciji autocenzura može nožem rezati. Povukli smo ručnu kočnicu, ukinuo sam svoju čitanu kolumnu. Ne mogu pisati bilo što, a ne želim nastaviti pisati kao prije jer ću ugroziti tvrtku, plaće i radna mjesta. Osobno me nije strah, ali ne želim se igrati ljudskim sudbinama. Nikad gore nije bilo, a skoro 25 godina sam u novinarstvu", govori Mihaljević. U svemu vidi i pozitivne stvari poput iskazane solidarnosti kolega, a hvali i akcije cehovske udruge. „HND je poduzeo prve korake, nešto se počelo događati, ali ne smije se stati na prosvjedu koji će se održati u subotu. Izlaz je u sustavnom i svakodnevnom pritisku na vlast", zaključuje glavni urednik Podravskog lista.

Strmoglavi pad neprofitnih medija

I zato novinarska i civilna scena puno očekuje od subotnjeg prosvjeda. Po signalima iz cehovske centrale čini se da organizatori, za sada, odbijaju podršku oporbenih političara koji su, kažu, propustili djelovati dok su bili na vlasti. Upitno je koliko je takva strategija efikasna, posebice u uvjetima izostanka široke potpore građana. Jer u društvu koje pokušava prakticirati demokraciju kao „silu većine", u društvu u kojem se kvalitetna informacija ne promatra kao temelj donošenja dobrih odluka, novinarstvo nije javno dobro, a novinari su i dalje krivi za sve.Uz sve ovo, važan dio mozaika mučne medijske scene u Hrvatskoj su i neprofitni mediji, takozvani mediji zajednice kojima su nakladnici udruge. Već svojom definicijom ovi nakladnici ne mogu iskazivati profit, a sva sredstva dobivena medijskom djelatnošću vraćaju natrag u medij. Upravo su neprofitni doživjeli svoj uzlet za vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, no i strmoglavi pad za vrijeme Vlade kojom je upravljao Tomislav Karamarko. Kratkotrajni HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović spriječio im je dotok novca iz Europskog socijalnog fonda 2016. godine, a gušenje „neposlušnih" nastavila je i ministrica Nina Koržinek Obuljen koja do danas nije oslobodila taj novac rezerviran za plaće hrvatskih novinara. No ako je nju pitati, u Hrvatskoj su mediji sasma slobodni.