Inflacija u zoni eura i veća od predviđanja

Zbog sve većih cijena energenata je i u zoni eura sve skuplje: još u travnju je inflacija bila 7,4%,u svibnju 8,1%, za lipanj su stručnjaci očekivali 8,4% ali prema prvim podacima Eurostata, inflacija je dostigla 8,6%. Nije velika utjeha Nijemcima da je tu stopa inflacije nešto usporena: u svibnju je bila 7,9%, u lipnju je 7,6%.

Uzrok je na prvom mjestu drastično povećanje cijena energentima: u lipnju su oni bili 41,9% skuplji nego u istom razdoblju prošle godine, u svibnju je povećanje bilo „samo" 39,1%. To se najviše odrazilo na poskupljenje neprerađenih živežnih namirnica jer je i poljoprivreda ovisna o gorivu za svoje strojeve, a onda i za transport do potrošača: one su u lipnju poskupjele za 11,1%.

To je već daleko preko inflacije od 2% koliki je cilj Europske središnje banke, a makar je predviđeno da eskontna stopa konačno - prvi puta nakon 2011. - ovog mjeseca bude povećana za četvrtinu postotka, za čitav niz njemačkih stručnjaka to niti izdaleka nije dovoljno. Jörg Krämer, glavni ekonomist Commerzbank traži povećanje od barem pola postotka „prije nego što konjunktura izgubi korak".

„To još nije vrhunac"

Isto misli i Alexander Krüger, glavni ekonomist novčarske kuće Hauck Aufhäuser Lampe: „Inflacija ide dalje, vrhunac još nije dostignut. Još će dugo potrajati dok se ne pokažu znakovi smirivanja. Ubrzo nam stižu nove cijene zbog viših cijena u nabavi." Pogotovo kod plina, upozorava Thomas Gitzel iz VP Bank, Njemačku čeka i redovito održavanje plinovoda Sjeverni tok 1 - i nitko ne zna sigurno, hoće li njime i nakon toga opet teći plin iz Rusije. 

A tu je još jedan element, upozorava ekonomistica banke KFW Fritzi Köhler-Geib: u Njemačkoj upravo traju pregovori sindikata i poslodavaca o plaćama i sindikati tu traže značajne povišice zbog ovolikih poskupljenja - u sektoru metalske industrije je već izvojevana povišica od 6,5%. To će neminovno još više potaći inflaciju i već zbog toga Europska središnja banka mora što prije „stisnuti kočnicu" jeftinom novcu i povećati eskontnu stopu.

Što može ESB?

S druge strane, ovaj poremećaj na tržištu - i zbog energenata iz Rusije, ali i zbog otežane isporuke iz Kine zapravo ukazuje kako „inflacija" i „stopa poskupljenja" nisu posve iste stvari. Utoliko i Reint Gropp iz Leibnizovog instituta za ekonomska istraživanja u Halleu ne misli kako Europska središnja banka tu uopće ima alate kojima bi nešto bitno mogla učiniti: „Samo zato jer bi ESB podigao eskontnu stopu, neće pasti cijene energentima. U svakom slučaju ne direktno. Osim toga, neće lanci isporuke postati bolji time što će ESB povećati kamate."

A osim toga, takvi instrumenti Europske središnje banke kojima bi se zapravo smanjio volumen novca u opticaju neminovno vode i „gušenju" gospodarskog rasta jer bi i investicije u gospodarstvu postale skuplje. Jedna Njemačka bi tu imala manje problema s takvim mjerama nego na primjer Španjolska, Italija ili Francuska iz kojih se prije traži da ESB nastavi s istom politikom „jeftinog" novca. To već i zbog troškova države u mjerama potpore građanima nakon poskupljenja energenata, makar je potpuno jasno kako takve mjere ne mogu trajati zauvjek i da će građani na koncu ipak „platiti račun".