I Mianmar bi rado imao nuklearnu bombu

Posljednjih šezdesetak godina gotovo da i nema totalitarnog režima koji se nije bacio na izradu nuklearnog oružja, ne bi li na taj način produžio svoje postojanje i ostvario sumanute ideje o supremaciji u svom kvartu.

Činjenica da postoje dvije nuklearne supersile, SAD i Rusija, dovoljno je zastrašujuća za čovječanstvo, pogotovo kad ključeve za crvene gumbe imaju likovi poput George W. Busha ili Vladimira Putina. No, kao da to nije dovoljno, vlastite nuklearne potencijale razvili su i, naprimjer, domovina oca nenasilnog otpora Mahatme Gandhija Indija, a otcjepljeni muslimanski dio nekadašnje zajedničke države, Pakistan, odmah je odgovorio istom mjerom.

Ukrajinske bojeve glave stalna su tema filmova o nuklearnim katastrofama, jer nitko zapravo ne zna niti koliko ih je bilo u bivšem SSSR-u, a kamoli koliko ih je ostalo razasuto po raznim zemljama bivšeg komunističkog giganta koje su dobile samostalnost.

Iranskog predsjednika Ahmadinejada u noćnim morama imaju svi, od Obame do Medvedeva, a sjevernokorejski Dragi Vođa Kim-Jong-Il obično je prvi pobočnik u hororima koji bude zapadne čelnike oblivene hladnim znojem.

Galeriji wannabe bad boysa pridružio se i mianmarski režim, koji prema izvješćima prebjega kopa uran na desetak lokacija u svojim džunglama, a već ima i dvije tvornice za preradu. Naravno, kao u svakom akcijskom filmu, nadzor nad cijelim postupkom imaju Rusija i Sjeverna Koreja, a uloga im je obučiti nove nuklearne glavešine kako napraviti plutonij, ne bi li imali bombe jačine koja ih zadovoljava.