Hrvatski put u EU - kako je izgledao

Hrvatska bi na sastanku na vrhu Europske unije krajem lipnja mogla konačno dobiti datum ulaska u Europsku uniju, nakon godina pregovora koji su trajali dulje od svih zemalja koje su u posljednjem krugu proširenja ušle u Europsku uniju, podsjeća Hina.

Manje od mjesec dana prije tog sastanka zakazanog za 23. i 24. lipnja, uoči kojeg bi se 21. lipnja trebala održati i posljednja međuvladina konferencija o pristupanju pod mađarskim predsjedanjem, a možda i posljednja u hrvatskim pristupnim pregovorima ako se na njoj uspiju zatvoriti sva preostala poglavlja, u diplomatskim se krugovima već spominje mogući datum ulaska - 1. srpnja 2013.

Proces hrvatskih eurointegracija koji je danas došao pred sam kraj prvi je zamah dobio u studenom 2000. godine kada su na Zagrebačkom sastanku na vrhu otvoreni pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).

Otvaranje tih pregovora uslijedilo je godinu i pol nakon što je EK predložila utemeljenje Procesa stabilizacije i pridruživanja za pet država jugoistočne Europe, među kojima je bila i Hrvatska. Cilj Europske komisije bio je postizanje sveobuhvatne stabilizacije tranzicijskih država u regiji, te uspostava političkog dijaloga između Europske unije i država kandidatkinja, usklađivanje zakonodavstva, promicanje gospodarskih odnosa, razvijanje zone slobodne trgovine, te osiguranje regionalne suradnje i suradnje u nizu drugih područja.

Tim sporazumom državi potpisnici daje se status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za prijem.

Hrvatska je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i Privremeni sporazum 29. listopada 2001., SSP je stupio na snagu 1. veljače 2005. godine, a u razdoblju od potpisivanja do ratifikacije SSP-a na snazi je bio Privremeni sporazum.

Zagreb je predao zahtjev za punopravno članstvo u EU-u 21. veljače 2003. u Ateni, budući da je u to vrijeme grčka predsjedavala Europskom unijom. Tadašnji premijer Ivica Račan predao je grčkom kolegi Costasu Simitisu, predsjedatelju Europskog vijeća, zahtjev za članstvo u Europskoj uniji.

"U ime Republike Hrvatske, slijedom Rezolucije Hrvatskog sabora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, čast nam je, u skladu s člankom 49 Ugovora o Europskoj uniji, podnijeti zahtjev Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji", stajalo je u tekstu aplikacije koju su dan prije u Zagrebu potpisali tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Račan.

Zagreb je potom dobio opširni upitnik Europske komisije na koji je trebao dati odgovore, a na temelju istih EK je 20. travnja 2004. dala pozitivno mišljenje, tzv. avis, o zahtjevu za članstvom nakon čega je dva mjeseca kasnije, 18. lipnja 2004., RH dobila službeni status kandidata, u vrijeme vlade bivšeg premijera Ive Sanadera.

U prosincu 2004. Hrvatska je dobila i datum za početak pristupnih pregovora - 17. ožujka 2005. godine, ali pod uvjetom pune suradnje s Haškim sudom.

Neposredno prije toga datuma odlučeno je da se početak pregovora odgodi dok Hrvatska ne postigne punu suradnju s Haškim sudom, a ona, po haškoj tužiteljici Carli del Ponte, nije bila potpuna jer je general Ante Gotovina bio u bijegu.

Pregovori su službeno otvoreni nešto više od šest mjeseci kasnije, 3. listopada 2005., pošto je Carla del Ponte potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s ICTY-jem.

Pravna stečevina Europske unije podijeljena je u 35 poglavlja, od kojih se o dva ne pregovara, a sami pregovori podijeljeni su u nekoliko faza.

Prva faza, analiza usklađenosti zakonodavstva zemlje kandidata s europskim propisima, tzv. screening, počela je nakon otvaranja pregovora 20. listopada 2005. i trajala je godinu dana.

Svrha je screeninga bila utvrditi postojeće razlike u svakom poglavlju pregovora između zakonodavstva države kandidatkinje, u ovom slučaju Hrvatske, te pravne stečevine Europske unije s kojom je do trenutka pristupanja u članstvo potrebno uskladiti nacionalno zakonodavstvo.

Nakon screeninga započeli su pregovori za koje se odmah vidjelo da će ići puno sporije nego je to bio slučaj u pregovorima s ostalim bivšim komunističkim zemljama.

Hrvatskoj je od formalnog otvaranja pregovaračkog procesa u listopadu 2005. do otvaranja prvog poglavlja u lipnju 2006. trebalo oko devet mjeseci, dok je primjerice Slovačka, koja je formalno započela pregovore 15. veljače 2000. već sljedeći mjesec otvorila osam poglavlja a u lipnju šest od tih osam zatvorila.

Otvaranjem pregovora o pojedinom poglavlju započela je sadržajna faza pregovora tijekom koje se pregovara o uvjetima pod kojima će država kandidatkinja prihvatiti, primijeniti i provesti pravnu stečevinu Europske unije u tom poglavlju, uključujući eventualno zatražena prijelazna razdoblja.

Nakon što je zbog slučaja Gotovina bio odgođen početak pristupnih pregovora Unije i Hrvatske, novi problem pojavio se 2008. godine sa Slovenijom koja je zbog navodnog hrvatskog prejudiciranja granice stavila blokadu na otvaranje i zatvaranje poglavlja koja je trajala deset mjeseci.

Tek u ljeto 2009. godine, nakon što je Jadranka Kosor preuzela premijersku funkciju, sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom na njihovom prvom susretu u Trakošćanu uspjela je postići dogovor i pregovori su odblokirani.

Haški sud bio je također razlogom sporosti procesa. Zbog tzv. topničkih dnevnika koje je tražilo haaško tužiteljstvo, najteže poglavlje Pravosuđe i temeljna prava mjesecima je bilo blokirano.

Dodatni razlog sporosti procesa bila je i promjena raspoloženja u Europskoj uniji prema proširenju, za koje su građani smatrali da je obavljeno prebrzo, kao i tri godine tijekom kojih se Unija bavila gotovo isključivo institucionalnim reformama.

Svi ti razlozi doveli su do toga da će hrvatski pregovori, ako sve bude teklo po planu, trajati gotovo šest godina, što je rekord u odnosu na 12 zemalja koje su se Uniji priključile 2004. i 2007.

Sve te zemlje pregovarale su kraće od Hrvatske. Prva skupina od 6 zemalja (Mađarska, Poljska, Estonija, Češka, Slovenija i Cipar) započela je pregovore 31. ožujka 1998. godine. Druga skupina, također od šest zemalja (Slovačka, Rumunjska, Latvija, Litva, Bugarska i Malta) otvorila je pregovore 15. veljače 2000. Deset od tih 12 zemalja, sve osim Bugarske i Rumunjske, zatvorilo je zadnja poglavlja u pregovorima sredinom prosinca 2002. godine. Dakle, prvoj skupini za zatvaranje pregovora trebalo je četiri godine i devet mjeseci, a četiri zemlje iz druge skupine (Slovačka, Latvija, Litva i Malta) završile su pregovore za dvije godine i deset mjeseci. Bugarska i Rumunjska završile su pregovore u prosincu 2004., dakle, pregovarale su četiri godine i deset mjeseci.

Hrvatska danas ima otvorena sva poglavlja pregovora i privremeno zatvorenih trideset. Do kraja lipnja ili eventualno u srpnju trebalo bi se zatvoriti i ostalih pet: Pravosuđe i temeljna prava, Tržišno natjecanje, Ribarstvo, Financijske i proračunske odredbe i Ostala pitanja.

U poglavlju Pravosuđe i temeljna prava (23), koje se u žargonu naziva i "poglavljem svih poglavlja", poseban naglasak se stavlja na funkcioniranje pravne države, borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Nakon odlaska bivšeg premijera Sanadera i dolaska premijerke Kosor pokrenuta je snažna borba protiv korupcije, uključujući i korupciju na najvišim razinama te intenziviran rad na svim područjima koje to poglavlje obuhvaća, što je prepoznato i pozdravljeno u Europskoj uniji i što je na kraju omogućilo i ulazak u završnicu pregovora.

Nakon završetka pregovora, tehnički je potrebno nekoliko mjeseci za finaliziranje ugovora o pristupanju. Potom slijede referendum u Hrvatskoj te ratifikacija u parlamentima zemalja članica za što je potrebno oko godine do godine i pol.