Hoće li Hrvatska birati najmanje zlo ili najboljega kandidata?

U utrku za Pantovčak krenulo je 11 kandidata. Domaći mediji i ankete kao dosta izjednačene favorite navode dosadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović (HDZ), bivšeg premijera Zorana Milanovića (SDP) i nekadašnjeg HDZ-ovca, danas neovisnog kandidata Miroslava Škoru, pjevača i poduzetnika iza kojeg je stala skupina desnih stranaka. Analitičari gotovo unisono odbacuju mogućnost izbora predsjednika u prvom izbornom krugu pa se razmatraju projekcije u kojima bi građani u drugom krugu birali između lijevog i desnog ili dvoje desnih kandidata.

Troje vodećih tijekom kampanje natjecali su se u tumačenjima politika „oca domovine" -  prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. 20 godina nakon smrti Tuđman je tako bio glavna moneta za kupovinu desnijih birača. Sam je Škoro pozvao HDZ-ovce nezadovoljne Plenkovićevom politikom da mu daju glas, a potporu mu je dao i Tuđmanov sin Stjepan. Osim toga, u njegovu su kampanju upregnuti ljudi koji su prije pet godina stajali oko Kolinde Grabar-Kitarović pa je prisutna i teza da se radi o „hakiranju" HDZ-a, pogotovo nakon što je optužio svoju protukandidatkinju da nije udijelila predsjedničko pomilovanje Tomislavu Merčepu. Taj je, podsjetimo, zapovjednik ratne postrojbe osuđen na sedam godina zatvora jer nije spriječio zločine nad srpskim civilima.

Izostanak relevantnih tema

S druge strane, pred predsjedničke izbore u drugoj najsiromašnijoj državi Europske unije gotovo da nismo čuli ništa o poniženim umirovljenicima ili kolapsu zdravstva u kojem čak i najteži pacijenti mjesecima čekaju na dijagnostiku i terapiju. Istina, ovlasti hrvatskog predsjednika su iznimno male, a „fikus", kako ga mnogi zovu, svodi se tek na manju ili veću iritaciju premijeru. Zna to i bivši premijer Milanović pa je biračima ponudio tek „normalnog predsjednika" koji će se boriti za građansku Hrvatsku. Svjestan da je ostao zapamćen po nadmenom stilu upravljanja državom, u predizborne aktivnosti je uključio i učestalo posipanje pepelom pa su mu mnogi zamjerili da se najviše bavio - sam sobom.

Grabar-Kitarović je u kampanju unijela i teme pogodnije za kakvu latinskoameričku državu pa se pohvalila kako zna pucati iz vatrenog oružja te da se svojih lojalnih prijatelja neće odreći čak ni ako budu pravomoćno osuđeni za korupciju. „Imam dogovore s nekim državama, da nam Hrvati odu na obuku negdje drugdje i da se vrate u Hrvatsku, da rade preko interneta u nekoj drugoj državi, a u Hrvatskoj zarađuju osam tisuća eura. Zamislite što to znači za naše mlade", pohvalila se tijekom osebujnog govora u Osijeku. No malo tko je povjerovao u ovo obećanje, a aktualna je predsjednica uvučena u još jednu spiralu javnog izrugivanja iz koje se izvukla neočekivano pribranim nastupom u debati na javnoj televiziji.

Tko su drugi kandidati?

U glavnoj izbornoj kombinaciji dosta dugo se držao i bivši sudac Mislav Kolakušić, ujedno i nezavisni eurozastupnik. Njegov se program temelji na objedinjavanju svih najvažnijih državnih funkcija upravo u njemu samom, a najavljivao je i preseljenje na Pantovčak zajedno s obitelji, što do sada nije učinio niti jedan hrvatski predsjednik. Objavio je i da će plaća koju će primati biti minimalno 70.000 kuna. Kolakušiću koji bi državne probleme rješavao „mačem i ognjem" analitičari dodjeljuju razočarane i obespravljene birače kojima se i uređena diktatura čini prihvatljivijom od agonije nepravde i siromaštva koju žive.

Kako se sama predstavlja, javna intelektualka i teoretičarka Katarina Peović (Radnička fronta) također želi zastupati obespravljene i siromašne radnike pa biračima predlaže „socijalizam 21. stoljeća" ne skrivajući fascinaciju gospodarskim rastom nekadašnje Jugoslavije. Ne treba zaboraviti da je socijalizam u Hrvatskoj teško gubio kad god je došlo do zaokruživanja listića, iako je jugonostalgija gotovo opipljiva u ovoj zemlji. No Peović ionako tvrdi da su ovi izbori tek platforma za uzlet njezine politike i novookupljene hrvatske ljevice koja bi na ove prostore trebala donijeti neko pravednije društvo.

Treća žena čije će ime biti na listiću jest Dalija Orešković (START), bivša predsjednica Povjerenstva za utvrđivanje sukoba interesa, čiji se minuli rad u javnosti doživljava uzornim. No, reći će mnogi, prepristojna je i nedostaje joj političkog erosa i ideja s kojima može „zapaliti" birače.

Kandidat koji to nije

Najosebujniji takmac koji, jasno je to, ne želi biti predsjednik je Dario Juričan. Riječ je o redatelju filma o palom tajkunu Ivici Todoriću koji je za svoju kampanju ovoga puta izabrao drugu metu - korupcijskim aferama označenog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. U maniri stand up komičara građanima je obećavao korupciju i društvo u kojem će baš svatko moći krasti. Čak je i legalnim putem pokušao promijeniti ime u Milan Bandić, a za sebe je govorio da „vjeruje u malog čovjeka, to obično korumpirano smeće". Iako su mu nastupi povremeno bili nezreli i banalni, Juričan je uspio u svom naumu - javnost je više nego ikad svjesna mutnih poslova koji se događaju u Zagrebu i s nestrpljenjem očekuje njegov novi film. Znakovito zvuči njegova poruka zagrebačkom gradonačelniku: „Ti si moj novi Ivica Todorić. Gotovo je!"

Začepiti nos ili glasati za najbolje?

Pobjednik će, ponavljalo se u analizama tijekom kampanje, biti onaj kandidat koji je uspio osvojiti najveći broj nezadovoljnika izvan svog stranačkog jata pri čemu ne treba zanemariti moć najjače stranačke mreže koju posjeduje HDZ. Među nešto obrazovanijim biračima koji glasanje smatraju svojom dužnošću češće se čuje da će „začepiti nos i zaokružiti" pa će glasati protiv najgore opcije u nedostatku nekog idealnog kandidata.

Drugi se pak vode ekonomikom glasanja pa, iako simpatiziraju nekoga od „malih" kandidata, svoj glas čuvaju za nekoga od anketnih favorita. A to je pak glasanje iz straha koje na vlasti čuva jedne te iste, moglo se čuti od onih koji znaju da u ovoj utrci, za sada, nemaju šanse.