Gorka sudbina šećerne repe u Hrvatskoj

„Ostat ćemo još barem dvije godine u poslu s repom. Mislim da će i drugi ratari tako, oni koji su se dosad održali u tome. A mnogo ih je već odustalo, prešlo na uljanu repicu ili ječam. Ovdje kod nas je nekoć valjda svaka treća kuća sijala repu. No, to je bilo dok je bilo dobro", govori za DW Zoran Mađerić iz Đelekovca u Podravini. I pojašnjava zatim da je, uostalom, dobio javne poticaje za proizvodnju šećerne repe zbog koje je inače primao i priznanja kao uspješan proizvođač. Poticaji se odnose na iduće dvije godine, ali on razmišlja i o mogućnosti nastavka s istom poljoprivrednom kulturom.

Danas to više u Hrvatskoj, međutim, ipak nije tako pogodno kao što je bilo još donedavno. Europsko tržište šećera je već desetljećima izloženo pritisku jeftinije produkcije u zemljama Južne Amerike ili Aziji, prvenstveno Brazilu i Tajlandu. No, posljednjih godina Europa sve očiglednije odustaje od takve ekonomske utrke na koju je trošila velike iznose subvencija.

Agonija nipošto ne traje tek od lani

Stoga su u Hrvatskoj upravo nedavno zatvorene dvije od tri dotad preostale šećerane, a od nekadašnje četiri. Njoj susjedne zemlje Mađarska i Srbija ostale su na jednoj od 11 šećerana, odnosno na četiri od 14. Naravno, stagnacija je prethodno zabilježena u najvećim proizvođačkim zemljama, Njemačkoj i Francuskoj. Hrvatska vlada zasad smatra da može održati proizvodnju šećerne repe koju će prerađivati pogoni Sladorane u Županji. „I sva sreća da je tako, jer imamo dosta strojeva koji mogu poslužiti samo za uzgoj repe. A ona je biljka koja zahtijeva mnogo rada na obradi i zaštiti", rekao nam je Mađerić.

Petar Pranjić iz Novog Čeminca u Baranji, pak, nije uspio opstati sa šećernom repom, odustao je već i prije najnovije krize oko te kulture. Prešao je na pivarski ječam i durum pšenicu te se, kako sam veli - spasio. „Agonija šećerana ne traje od lani", kaže on, „nego još iz prethodnog desetljeća. Ovo sad je otrežnjenje, shvatili smo da nije moguće na silu ustrajati na tako neisplativoj proizvodnji. Pored svega, imali smo nedostatan urod, zbog nedovoljne tehnološke razvijenosti, otprilike upola od jedne npr. Francuske."

Uzgojna superiornost šećerne trske

Bez obzira na bitno slabiju opremljenost, samom Pranjiću je nakon napuštanja proizvodnje repe ostalo specifične mehanizacije u vrijednosti od približno 20 tisuća eura: „To su uglavnom priključni strojevi koji služe samo kod repe. Nitko me nije ni upitao za nju, sve će otići u staro željezo."

„Nemamo ni dovoljno struke koja bi to pratila. Repu ne zovu slučajno 'kraljica ratarstva', jer traži kraljevski tretman, puno truda, enormna ulaganja zbog bolesti, leda, korova, itd. Šećernu trsku samo posiječete, to je sasvim druga priča. A ja sam odustao još kad su naše šećerane, nakon pada cijena u svijetu, oborile vrijednost otkupa za gotovo jednu četvrtinu. Onda su još kupovale trščani, žuti šećer, pa ga miješale s našim, dok im Bruxelles nije zabranio. No to je sveukupno bilo vrijeme pravog sloma od kojeg se hrvatska proizvodnja više nije oporavila", izjadao nam se Pranjić.

Svejedno, on je danas zadovoljan, jer uspio se zadržati u poljoprivredi od koje živi njegova šesteročlana šira obitelj, uz par zaposlenih radnika. Smatra da je u razdoblju uoči prelaska s repe na žitarice izgubio oko pola milijuna kuna zbog pada poslovanja.

Agrarna propast dugog trajanja

„Onima koji su ostali na repi", dodaje on, „želim sve najbolje, a i mislim da je moguće sačuvati industriju za takav manji dio proizvođača. No samo ako se bude igralo fer. S druge strane, ne treba ni inzistirati na povećanju proizvodnje repe pod svaku cijenu, jer bi to značilo ugrožavanje podrške kulturama za čije poticanje imamo više osnove. Novca više nema osim ako se ne uzme nekome drugom."

„U prošlosti smo pravili šećer za Dalmacijavino i Istravino, vozili smo i u Imotski, a danas od velikih potrošača imate samo još Kraš i Kandit", zaključio je Petar Pranjić. Time je ujedno imenovao jedan od glavnih uzroka devastacije hrvatskog agrara: niti prerađivački kapaciteti, a ne tek sama proizvodna tehnologija, nisu išli ukorak sa zahtjevima novog vremena. Osim što se i tržište u međuvremenu globaliziralo.

Kronični izostanak razvojne ekonomske strategije Hrvatske tako je kroz proteklih četvrt stoljeća koštao opstanka i razne isplativije poljoprivredne djelatnosti. Već od monetarne politike, pogodovalo se izrazito uvoznicima, a domaći proizvođači bili su oštećeni uslijed „zamrznutog" tečaja kune u odnosu na euro. No to je ionako samo jedan od ključnih momenata u tome propadanju dugog trajanja, gdje su na površini ostali samo najustrajniji i najuspješniji.

Prepolovljena proizvodnja repe

Na koncu, obratili smo se i obitelji Slavice Crnković iz Šarengrada pokraj Iloka, koja se uzgojem šećerne repe bavi već duže od pola stoljeća. „Nastavit ćemo s tim. I nadam se da ću vam ovako moći odgovoriti i za godinu ili dvije", rekao nam je njezin suprug, dodajući kako su neki uzgajivači iz njihova kraja u novije doba ipak odustali, prešli na drugo bilje.

„Žena i ja smo već u godinama, ali ide nam dobro. Zadovoljni smo, imamo dobre prinose. Ostvarujemo do tonu i pol šećera po hektaru. I jest da repa ni nama više nije isplativa kao što je bila, ali još uvijek se može", drži gospodin Crnković. I ostaje do daljnjeg među onima u RH koji od šećerne repe ne odustaju, svemu usprkos. Hrvatska je danas pala na oko 11 tisuća hektara pod tom kulturom, od ne tako davnih 20 tisuća, ili starijih, još većih gabarita proizvodnje. A nadati se da neće u skorijoj budućnosti pasti i na jednoznamenkaste cifre. Preostala jedna šećerana, ona županjska, ionako dio repe mora uvoziti od kooperanata iz Mađarske.