Gitare glasnije od rata

Neobično je zanimljiv koncertni mjesec ovaj lipanj, i to nakon dugo, dugo vremena. Uobičajeno maestralni Nick Cave & The Bad Seeds na Jarunu po kiši, ispred pozornice jedva nekih tri-četiri tisuće ljudi. Manic Street Preachers i Bob Dylan na stadionu Varteksa u Varaždinu, opet na kiši, na terenu manje od deset tisuća duša. Po ocjeni iskusnog reportera, svakako manje od službenog broja prodanih karata.

Koji tjedan ranije, Marko Perković Thompson na Trgu Bana Jelačića - procjene broja gledatelja su se kretale u rasponu od šezdeset do dvjesto tisuća. No to je inače tipično za masovne političke mitinge. U svakom slučaju, obje strane su pretjerivale u procjenama okupljenih navijača. No jedno je bilo sigurno: opet je masom pobijedio Thompson, čovjek zbog kojeg po staljinističkim postupcima smjenjuju čak i policijske inspektore što dirnu u njegov lik i djelo.

Bob Dylan je razočarao našu intelektualnu javnost, koja je pokazala da zapravo nema čistu predodžbu o Bobu Dylanu kao takvom. Bezbrojni nesretnici su utekli prije kraja njegova nastupa, ne shvaćajući da je bit Boba Dylana da čovjek jednostavno mora razočarati okupljenu masu sljedbenika. Dylan je penicilin za razaranje bilo kakvog kolektivizma, tako i onog koji je obilježen njegovim kultom.

Mizantropski nastup

S obzirom da nam je genij iz Dulutha, Minnesota, odlučio udijeliti jedan od svojih klasičnih mizantropskih nastupa, prikladniji koncertnoj dvorani Lisinski nego stadionu, u političko-estradnom okruženju kakvo vlada u ovom trenutku, najintrigantnijim se pokazao nastup velških rokera Manic Street Preachersa.

U zemlji gdje značajnije narodne mase na koncerte može privući jedino desničarski pučki tribun Thompson, nastupili su glazbenici poznati po tome što su još prije deset godina napisali stih ‘pa kad već mogu pucati na zečeve, onda mogu ubijati i fašiste’. Ukratko, ovi radikalni ljevičari i antifašisti pali su u našu močvaru kao s Marsa.

Radi se o sastavu koji je još na prvom albumu, izdanom 1992. godine, pjevao o svijetu multikorporacija i mahnitog konzumerističkog mentaliteta. Njihovi ubojiti stihovi govorili su da je liberalni kapitalizam zapao u mentalnu bezizlaznost. Govorili su o neprilagođenoj mladosti koja tumara bespućima potrošačkog društva, mozgova razorenih od opijata, o delikventnim adolescentima koji se uništavaju rezanjem kože žiletima. Takve autodestruktivne radnje su neki njihovi članovi svojedobno i prakticirali, pa su nesretnog gitarista i pjesnika Richeya Jamesa izgubili, nakon što je 1995. jednostavno nestao s lica zemlje. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno nakon što je izveo ovaj poetski, ritualni, pomno planirani nestanak.

Manic Street Preachers su zadnji poluveliki rock’n’roll sastav na svijetu za kojeg se živi i koji živi svoju glazbu. 

Manicsi, kako ih odmilja zovemo mi okorjeli fanovi, uz danas nepostojeću Nirvanu su zadnji poluveliki rock’n’roll sastav na svijetu za kojeg se živi i koji živi svoju glazbu. Nedvojbeno se radi o pojavi u rock glazbi koja je najbliža literarnoj kvaliteti. Njihova inteligencija i samouka erudicija ih izdvajaju iz mase rokera koji u životu nisu pročitali dvije knjige. Svoje subverzivne ideje upakirali su u zarazne stadionske napjeve, bliske middle of the road produkciji sedamdesetih godina 20. stoljeća. Osvajali su brojeve jedan britanskih top lista i postizali visoke naklade albuma. Teško je danas prodavati pjesme o iračkom i španjolskom građanskom ratu, velškim rudarima, Van Goghu, Georgeu Orwellu ili talijanskom židovskom pjesniku, preživjelom logorašu iz Aushwitza Primu Leviu. No njima to i dalje uspijeva.

Kad su stigli u Hrvatsku kao predizvođači za Boba Dylana, slutili su da ovdje nitko nema pojma o njima, ali kada se iz publike prolomilo sijaset fanovskih krikova podrške, odsvirali su jedan od onih prokletih koncerata koji nikada neće biti zaboravljeni. Pjevač James Dean Bradfield lunjao je Zagrebom večer prije varaždinskog nastupa, zaintrigiran ludilom koje se valjalo ulicama nakon nogometne pobjede nad Njemačkom. Čestitajući nam pobjedu, no posebno naglasivši da to čini u ime Walesa, a ne Engleske, odmah je uspostavio topli kontakt s publikom. Iz svakog postupka, iz svake njegove riječi izvirao je stav da kod njega nema folirancije i nikakvog bullshita. Ostalo je povijest.

Bijes radničke klase

Ne treba uzgajati iluzije da su rijetki preživjeli, društveno angažirani umjetnici uzdrmali kapitalistički sustav. Njega više ne može uzdrmati gotovo nitko i ništa, a pogotovo pop glazba koja to nikada nije niti mogla. No pjesme i koncerti Manic Street Preachersa pružaju barem jednu od onih prekrasnih oaza u kojima ne vrijede glupa konvencionalna pravila.

Vidjeti Manicse u ovom trenutku još je bilo vrednije iskustvo, time što im se zadnjih godinu dana događa veliki povratak. Kao i mnogi glazbenici koji ugaze u srednje godine, negdje od početka stoljeća imali su osrednju kreativnu krizu. Prošlogodišnjim albumom ‘Send Away The Tigers’ vratili su se korijenima, oštrim, kratkim napjevima s opakim političkim porukama. Album je sjajno prošao na tržištu, a festivali diljem Europe jedva čekaju njihove koncerte na kojima daju potpuno novi smisao preživjeloj formi stadionskog rocka. 

Doista smo imali sreće što smo u našoj zemlji napokon vidjeli jedan rock sastav na vrhuncu snage, pa makar i u drugoj mladosti. Najinteligentniji, najljevičarskiji, bijesom radničke klase obilježeni rock sastav današnjice, kako ih naziva Guardian, dobitnici nagrade ‘Bogovskih genija’ New Musical Expressa 2007, prva velika zapadna grupa koja je svirala na Kubi i susrela se s Fidelom Castrom samo da bi iznervirala liberale i desničare - sve to su Manic Street Preachers i zato su apsolutno obožavani. Štoviše, Castro im je došao na koncert u havanskoj Karl Marx areni. Kad su ga članovi benda pitali kako mu se svidjela svirka rekao je: Glasniji ste od rata.  

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro Express podržava različita gledišta.