Gibonni: Sve me hrabri ili me rani

Nakon prvog koncerta promotivne turneje 'Toleranca tour' koji je održan u Bjelovaru, sjeli smo s Gibonnijem na kavu kako bismo ga pitali o koncertu, novom albumu, strahovima, željama i pjesmama. On je poput pravog majstora stihova s glazbenim činjenicama isprepleo poetične misli dajući nadu u glazbena sutra poput njegovog novog albuma 'Toleranca' za kojeg pjevač kaže kako ima najviše nade do sada.

Nakon tri godine iščekivanja Gibonni se vratio s albumom 'Toleranca' na kojem ponovo surađuje s hvaljenim glazbenicima poput američkog repera Masta Acea i egipatske pjevačice Haidi Bahgat. Nastavlja i neke stare glazbene ljubavi s Damirom Urbanom, Mayom Azucenom i Ricardom. Producent je Nikša Bratoš s kojim pjevač već godinama surađuje.

Započeta koncertna turneja nastavlja se u Osijeku 17. travnja, u Zagrebu su dva koncerta 22. i 23. travnja, za praznik rada je u Umagu, u Zadru 7. svibnja te u Varaždinu 15. svibnja. Nastavak turneje će biti na jesen kada će posjetiti ostale dalmatinske gradove završno s velikim koncertom u Splitu.

Gibo je pričao pjesnički raspršeno, s nama je tražio zaključke na već odavno postavljena pitanja i neke nove odgovore prikladne ovom vremenu i trenutnom osjećaju. Cijeli intervju možete pročitati na She.hr, evo par najzanimljivijih detalja:

Kako je prošao prvi koncert Toleranca turneje?

Gibonni: Koncert je bio super posjećen, stvarno sam sretan. Počeo sam s Bjelovarom jer mi je bilo važno da ne krenemo iz nekog od najvećih gradova. Sjećam se jednog koncerta u Bjelovaru prije devet godina, svirali smo u šatoru i tada je bio trenutak kad sam dobio svoj omiljeni album 'Mirakul' prvi put u ruke. Malo zbog dobrog osjećaja i praznovjerja odlučili smo započeti tamo, a završiti u Splitu jer na taj način liječim svoje poslovne pravde i nepravde. Rođen sam u kraju di je bila stiska i nismo imali koncerte iste kvalitete kao u većim gradovima, pa sam zato osjetljiv i želim da zadnji koncert bude u Splitu. Eto, neke stvari nisu racionalno objašnjive, al' emocionalno jesu.

Što se najviše sviralo na koncertu?

Gibonni: Kako promoviram novi album, svirali smo šest novih pjesama, ali i stare. Ipak, neće biti isto na svakom, jer koncert je živo tkivo. Nisam stroj, ja puštam raspoloženje i publiku da me ponesu. Ne mogu ljudima vikati "ruke gore" ako sam raspoložen za sjetne pjesme, a kad sam veseo ne da mi se ove tužnije. Kad izađem na pozornicu ne volim znati što će se dogoditi jer to onda postaje rutina.

Da li mislite nastupati negdje izvan Hrvatske?

Gibonni: Mislim ići svugdje do kud hrvatski jezik seže. To je negdje od Monfalconea u Italiji, tamo nas razumiju jer idemo kod njih kupovati džempere pa do Crnog mora. Trenutno mi je pjesma 'Žeđam' prijedlog za rock hit godine u Bugarskoj. Mislim da imamo još puno neistraženog tržišta, npr. u Slovačkoj gdje je jezik dosta sličan našem ili u Ukrajini gdje pričaju slično našem ikavskom narječju. Čuo sam da tamo zato slušaju mene i Olivera.

Čega te je najviše strah kad izlazi novi album?

Gibonni: Svega, ali možda najviše studijske produkcije. To je kao kad imaš sve sastojke za juhu, al' opet ne znaš kako će ona ispasti i čega joj fali. Ipak, već kad počnemo s radovima u studiju ja sam miran i ako je album potvrda mog raspoloženja, zadovoljan sam.

Po čemu je album 'Toleranca' drugačiji?

Gibonni: Svaki album je druga priča iako u pjesmama uvijek pokušavam ostaviti odškrinuta vrata da uđe nada. Mislim da 'Toleranca' pruža najviše nade od svih mojih albuma do sada, ne zato što se nešto promijenilo već zato što sam ja drugačiji, možda zreliji. Sada znam što je pod mojom kontrolom, a koje tisuće drugih stvari su izvan moje kontrole.

Koja je poruka pjesme 'Toleranca'?

Gibonni: To nije pjesma koja je morala donijeti sud već razmišljanja ljudi s različitih krajeva svijeta, da kažu što je među nama netolerantno i što bi moglo biti bolje. Dado Urban i ja smo predstavljali bijelce iz Jugoistočne Europe, reper Masta Ace probleme u SAD-u, Haidi Bahgat Afriku, a Ricardo Južnu Ameriku - Venezuelu i baš je on imao jednu savršenu sliku: "Sloboda je u krvi, a krv je na pijesku." To mi je super.

Kako pišeš pjesme?

Gibonni: Nema pravila. Pišem u mobitel pa sam sebi šaljem poruke. Većinom nemam penkalu kod sebe pa je moj mobitel pun uspješnih i neuspješnih refrena. Pišem često, pišem loše, nekad inspirativno. Nekad mi se čini da je nešto dobro, pa kasnije više nije...

Čije mišljenje cijeniš?

Gibonni: Svačije, jer ja pjevanje ne doživljavam kao zanimanje već kao poziv. Važnije mi je od svega i sve me pogađa i sve me hrabri. Ne mogu se držati iznad situacije nego sam uvijek u situaciji. Sve do mene dođe, sve me hrabri i sve me rani.