Evolucija i umjetnost preživljavanja

Znate li za funkcionalnu hranu? Čuli ste za glikemijske indekse? Fitokemikalije? Omega-3 kiseline, makrobiotiku, nutricionizam, ekološku poljprivredu, GMO… Hrana, kuhanje i cijela pripadajuća filozofija potpuno su zakomplicirali drevnu prehrambenu taktiku – uberi, ubij i pojedi. Namirnice koje koje su danas tako moderne, hranjive i podobne koristili smo i prije stotinu godina, pa ipak, odlučili smo kuhanje proglasiti umjetnošću.

Evolucija prehrane dovela nas je do takvog stupnja degeneracije da nam svaki novi, nedovoljno analizirani zalogaj predstavlja potencijalnu opasnost za krvnu sliku, zdravu boju lica, probavu i dobro raspoloženje. U najboljem slučaju mogli bismo biti proglašeni neinformiranim primitivcima.

Baš onakvi kakvi su živjeli tisućama godina prije nas, kojima nije bila potrebna čak ni voda jer su preživljavali na dovoljnim količinama voća i povrća, koji su se u svojim životima koncentrirali isključivo na proizvodnju hrane pa nisu imali globalne krize, koji su umjetnošću smatrali ne kuhanje, već crtanje po svodovima pećina.

Blještavilo ponude umalo je došlo glave Ivici i Marici, pa je tako i nama na tržnicama potreban sve veći oprez. Prisiljeni smo birati što neuglednije plodove, jer oni savršenog izgleda ili su umjetni, GMO-izirani, bez ikakvih hvalevrijednih vitamina, ili s njima nešto drugo nije u redu. 

S vremenom nam se razvila kulinarska svijest, a preživljavanje je postalo biznis. Jesti se jednostavno još uvijek moralo i gradacija prihvatljivih okusa evoluirala je praksom, a varirala geografski. A praxis je trajao stoljećima. Bilo je sasvim dovoljno vremena za devijacije.

Postalo je bespredmetno razmišljati, primjerice, i o ayurvedskoj filozofiji, po kojoj je za zdravlje sasvim dovoljno da se u tanjuru nalaze četiri različite boje. Danas s bojama nemamo problema. Na tržnicama nikad nije bilo koloritnije. Međutim, blještavilo ponude umalo je došlo glave Ivici i Marici, pa je tako i nama na tržnicama potreban sve veći oprez.

Prisiljeni smo birati što neuglednije plodove, jer oni savršenog izgleda ili su umjetni, GMO-izirani, bez ikakvih hvalevrijednih vitamina ili s njima nešto drugo nije u redu. S druge strane, postalo je sasvim normalno da se rikula, ružmarin, šparoge, komorač i sve ostalo bilje koje ničim izazvano samovoljno raste uz cestu, i kojim su se donedavno hranile ovce i koze, plaćaju suhim zlatom.

Manekenski građeno i genima nabildano, ali više-manje beskorisno voće i povrće samo je jedna stavka u nizu oksimorona kojima nas obasipa prehrambena industrija. Čokolade i bomboni bez šećera, obična voda upakirana u boce, za koju još nijedan laboratorij nije dokazao da je imalo kvalitetnija od one koju držimo u vodokotliću, žitne pahuljice od kojih djeca naočigled rastu po nekoliko centimetara dnevno, samo su logičan korak u prehrambenoj evoluciji koja će sljedećoj generaciji, kad svaka namirnica dobije svoju po ljude smrtonosnu bolest, u tanjurima servirati tablete.

Kako je postalo, uslijed kompleksnosti problematike, gotovo nemoguće da sami određujemo što je najbolje za nas, nema druge nego hraniti se kako nam preporučuju stručnjaci, ‘stručnjaci’ i mediji. Nekoliko puta dnevno, u što pravilnijim razmacima, bez pretjerivanja, ali ni ustručavanja, uvijek svježe, raznovrsno i prirodno uzgojeno, nikako kasno navečer, uz obavezno prebrojavanje kalorija i izbjegavanje kancerogenih prerađevina.