Europi su potrebni saveznici, a ne stereotipi

Prema istraživanju koje je provelo Europsko vijeće za vanjske odnose u jedanaest zemalja Europske unije (EU), većina ispitanih građana EU-a više ne vidi Sjedinjene Države pod predsjednikom Donaldom Trumpom kao saveznika u pogledu važnih oblasti međunarodnih sukoba.

Trumpovo insistiranje na pripajanju Grenlanda, kupovini Pojasa Gaze i njegovoj obnovi pod američkim vodstvom, ali bez palestinskog civilnog stanovništva, kao i njegove izjave u vezi s Ukrajinom, kojoj bi Washington ubuduće mogao uskratiti financijsku i vojnu pomoć, uzdrmali su svijet. Svijet koji je i bez Trumpa već bio u kaosu.

Čovjek s pravom može biti ogorčen njegovim sugestijama. U najboljem slučaju, one su nerealne i preambiciozne, u najgorem slučaju, krše međunarodno pravo i ohrabruju ratne huškače poput Vladimira Putina ili Hamasa. Neko bi ih mogao smatrati glupim. Ali jedno sigurno nisu: nemaštovite.

Nažalost, mora se pretpostaviti da će Trump svojom vanjskom I sigurnosnom politikom, ali i prijetnjama kaznenim carinama, nahuškati Europske države jedne protiv drugih i tako potkopati postojeće jedinstvo Zapada u borbi protiv autokrata poput Vladimira Putina.

Dvije države nije jedino rješenje

Ali ne bi bilo od velike koristi ako bi Europske vlade pristale na ovu igru i samo retorički eskalirale protiv Trumpa ili jednostavno kaznile njegove carine protucarinama. Jer i to je činjenica: do sada, ni države EU-a ni SAD pod Josefom Bidenom nisu uspjele smiriti velike svjetske sukobe ili čak ih približiti rješenju. Ovo posebno vrijedi za Bliski istok.

Umjesto da se raspravlja oko prijedloga američkog predsjednika za Gazu, bilo bi bolje da se Europa ne drži isključivo maksima poput one da je rješenje s dvije države jedino moguće za izraelsko-palestinski sukob, već da se posveti tome da zaista nešto pomakne s mrtve točke. Jer, makar mu to treba priznati: već u prva tri tjedna svog drugog mandata, Trump je unio više dinamike u međunarodnu politiku nego njegov prethodnik Biden za četiri godine. Trump djeluje disruptivno. Time primorava sve, i prijatelje i neprijatelje, da promisle iznova.

Što američki predsjednik radi kako treba: on se oslanja na Izrael kao saveznika i partnera i ne pokušava, kao Europljani, biti dobar prijatelj svim stranama u sukobu, ma koliko griješile. Ono što također radi ispravno: otvoreno izražava svoje interese i daje nekonvencionalne prijedloge koji nadmašuju svakodnevna rješenja.

Ne morate se slagati s njima, čak ih možete ogorčeno odbaciti kao pogrešne i nerealne. Ali, oni koji ne iznesu protuprijedlog, koji se kriju iza drugih aktera i upućuju samo poznate apele, kao što to obično rade Europljani, malo će postići na Bliskom istoku.

Trump i njegov zet Jared Kushner su prije pet godina Abrahamskim sporazumom pokazali da se „nešto događa" na Bliskom istoku. Da su „dogovori" i dalje mogući, i da čak i zakleti neprijatelji mogu postati partneri.

Primjer Azerbajdžana

Uzor bi, pored Abrahamskih sporazuma između Izraela i arapskih država, moglo biti i partnerstvo s jednom drugom muslimanskom zemljom. Rijetko se spominje da Izrael već više od 30 godina održava suradnju s Azerbejdžanom. Dvije vlade, što može biti iznenađujuće, posebno blisko surađuju u sektoru obrane. Istodobno, židovska država od Azerbejdžana uvozi naftu. U Azerbejdžanu, kao i u Iranu, većinu stanovništva čine šijiti, a dvije zemlje dijele zajedničku granicu dugu 700 kilometara. Međutim, njihove vlade slijede potpuno različite interese, naročito kada je riječ o Izraelu.

Za razliku od Europskih zemalja, izbijanje nasilja nakon masakra Hamasa 7. listopada 2023. nije ugrozilo stabilnost odnosa između Azerbejdžana i Izraela. To je bio slučaj i u ranijim sukobima.

Baku ostaje važan posrednik između Izraela i Turske, koja je nakon 7. listopada zauzela konfrontacijski stav prema Izraelu. Prema nedavno objavljenoj studiji izraelskog Begin-Sadat centra za strateške studije, postoje sve jasniji znaci da bi i na tom planu moglo doći do otopljavanja odnosa, iako turski predsjednik Recep Tajip Erdogan djeluje gotovo jednako nepredvidivo kao Donald Trump.

Također je važno istaći da se odnosi s Azerbejdžanom u Izraelu smatraju strateški značajnim. Nitko relevantan, bilo iz vlade ili oporbe, ne bi ih doveo u pitanje. Ti odnosi nadilaze dnevnu politiku. To, naravno, još više važi za odnose između Izraela i Sjedinjenih Američkih Država. Čak ni Donald Trump ih ne bi doveo u pitanje.

Ne ugađati svima

Europljani bi trebali slijediti ovaj primjer. Umjesto da balansiraju između različitih pozicija ili pokušavaju svima ugoditi, trebali bi uspostavljati strateške saveze s državama poput Izraela kako bi trajno stabilizirali Bliski istok. Naravno, sada nije vrijeme za „rivijeru" ili luksuzne hotele u Gazi, nego za konkretan plan obnove koji bi pomogao tamošnjem stanovništvu.

Ali, također, nije potrebno ni beskrajno raspravljati o neostvarivim fantazijama drugih. Donald Trump ima svoje mentalne obrasce, a Europljani svoje. To su bivši visoki predstavnikEU za vanjsku politiku Josep Borrell, kao i vlade Francuske i Njemačke, već dovoljno pokazali. „Izlazak iz okvira ustaljenog razmišljanja" do sada nije bila jača strana Europske diplomacije. Naravno, mentalni obrasci su korisni za definiranje željenog cilja, ali ne mogu zamijeniti praktičnu politiku. A upravo je ona sada neophodna, ne samo, ali posebno na Bliskom istoku.

Za to je potreban jasan kompas, a ne neodlučno „i jedno i drugo", koje do sada prakticira veliki broj europskih država.

Minhenska sigurnosna konferencija, koja se održava ovog vikenda, bila bi dobra prilika za razmjenu mišljenja o ovim temama. Ostaje nada da su sudionici svoje mentalne obrasce ostavili kod kuće.

O autoru: Oliver Rolofs je stručnjak za sigurnost i direktor Austrijskog instituta za strateške studije i međunarodnu suradnju (AISSIC) u Beču. Prethodno je bio šef komunikacija Minhenske sigurnosne konferencije (MSC), gdje je, između ostalog, bio odgovoran za program kibernetičke i energetske sigurnosti konferencije.