Europi su potrebne alternative

Rat u Ukrajini koji je započeo diktator iz Kremlja Vladimir Putin, primorao je Europu da se oslobodi zavisnosti od ruskog plina i nafte. Ali šok i troškovi koje je rat prouzročio nisu ništa u usporedbi s onim šta bi se moglo desiti ukoliko bi SAD od svojih europskih saveznika zahtjevale da se u potpunosti ekonomski odvoje od Kine.

U industriji čipova to odvajanje je već u punom zamahu. U budućnosti proizvodi više neće smjeti izvoziti u Kinu, ako se komponente iz SAD ugrade u mašine koje se koriste za proizvodnju mikročipova. S jedne strane, to ima smisla, jer bi Narodna Republika mogla te čipove koristiti za svoju ratnu mašineriju (Peking je upravo najavio ponovno povećanje vojnih izdataka za 7,2 posto u 2023. godini).

Šanse za opstanak bez Kine su nikakve

Nizozemska je već krenula stopama SAD-a i također se dijelom odvojila od Kine, što može značiti velike financijske gubitke za zemlju i njene kompanije. S druge strane, njemačke kompanije kao što su Volkswagen i BASF, koje više ne mogu preživjeti bez kineskog tržišta, u Kini grade svojevrsne paralelne korporacije koje će imati malo veze s onim što se proizvodi u slobodnom svijetu. To je loša strane takve strategije razdvajanja.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen zato sada najavljuje posjetu Kini (4.-8. travnja), zajedno s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. U Bruxellesu se čuju glasovi da Kina svakako nije savršena, ali da će možda zatrebati u budućnosti. U političkom Berlinu nije sasvim izblijedjelo sjećanje na financijsku krizu iz 2008. godine, kada je Peking pokrenuo investicijski program vrijedan 460 milijardi eura za puteve i infrastrukturu, što je bilo izuzetno važno za izvoznu privredu Njemačke.

Kina je tada pomogla Njemačkoj, ali pod Donaldom Trumpom odnos između Berlina i Washingtona je bio leden. U SAD-u će sljedeće godine ponovo biti održani izbori, a Donald Trump i njegov rival Ron DeSantis, također Republikanac, podižu protekcionističke i izolacionističke tonove. Bruxelles, Berlin i Pariz se zato u budućnosti ne bi trebali oslanjati samo na Ameriku.

Društvo razočaranih američkih partnera

Pobjednik takvog razvoja događaja je Narodna Republika, koja ne samo da se želi priključiti Transpacifičkom partnerstvu (TTP). Peking je shvatio kako da oko sebe okupi zemlje koje su razočarane u SAD. Pored svih zemalja središnje Azije, u Šangajskog organizaciji za suradnju (SCO) je i Indija, nominalno najveća demokracija svijeta. Turska je jedan od partnera u dijalogu. Peking također i s Teheranom vodi razgovore o statusu. A i Rusija je također članica.

Tijekom prošlotjedne posete Xi Jinpinga Moskvi, Putin je najavio da sve buduće poslove s naftom i plinom s Narodnom Republikom namjerava obavljati u kineskim juanima. Kina već duže vreme radi na tome da potisne američki dolar i da svoju valutu učini valutom broj jedan u svijetu. Rezultat toga bi bio da diktature i ratni zločinci više ne bi automatski bili na udaru američkih sankcija. Ruska privreda pati od sankcija uvedenih zbog invazije na Ukrajinu. Ali bez kineskog juana na koji se Rusija oslanja, situacija bi bila još gora.

Savezi na duge staze

U globaliziranom svijetu sve je međusobno povezano, što znači da je potrebno stvarati saveze koji imaju smisla na duge staze. U Bruxellesu i Parizu se pojavljuje novi način razmišljanja: da se ne treba odvajati od Narodne Republike ni u dobru ni u zlu. Kina, takođe, razmišlja unaprijed u svojim diplomatskim aktivnostima: diplomatski uspjeh Pekinga, koji je uspio vratiti zatrte neprijatelje Iran i Saudijsku Arabiju na diplomatski put, ne može se potcijeniti u smislu njegovog značaja na srednji i dugi rok. Diplomacija između Kine i europskog dijela slobodnog svijeta ne smije biti prekinuta - čak i ako bi Washington rado želio vidjeti. Jer Europa na kraju ne smije ostati bez alternativnih opcija.