Erdoganova „aktivna neutralnost“ u ratu u Ukrajini

Turski predsjednik Erdogan je prije zadnjeg kruga rusko-ukrajinskih pregovora naglasio da njegova zemlja nije igrala službenu posredničku ulogu. No Ankara je spremna, kako je rekao, stvoriti uvjete koji podržavaju mirovni proces. I prije rata se Erdogan više puta nudio za posrednika u rusko-ukrajinskom sporu. Međutim, njegovi prijedlozi nisu doprli do ušiju Vladimira Putina.

Za stručnjaka za Rusiju i novinara Aydina Sezera ovo nije iznenađenje. Jer, Ankara je sve do rata u Ukrajini jasno stajala na strani Kijeva, unatoč bliskim gospodarskim vezama s Moskvom. Turska vlada je prodavala oružje Ukrajini i koristila svaku priliku da brani integritet i suverenitet te zemlje, rekao je Sezer u intervjuu za DW.

Turski predsjednik je posljednjih godina više puta isticao punu podršku svoje zemlje Ukrajini i odbio priznati okupirani poluotok Krim kao ruski teritorij. Osim toga, Erdogan se predstavljao kao zaštitnik muslimanskih krimskih Tatara, za koje je Ankara izgradila stambene zgrade i džamije.Time je Ankara stala na stranu Kijeva i, prema Putinovom tumačenju, ona nije ovisna, zbog čega je Rusija odbila Erdoganove ponude za posredovanje, navodi Sezer.

Između dvije stolice

No od početka rata Ankara je vodila još oprezniju politiku nego ranije. Predsjednik Erdogan ovaj stav naziva „aktivna neutralnost". U praksi to znači nastavak održavanja bliskih odnosa s obje zemlje, konstantni dijalog i nikako pravljenje grešaka.

Za Beate Apelt iz ureda njemačke zaklade Friedrich Naumann u Istanbulu turski predsjednik djeluje tako zato što mora. Apelt, koja je također dugo vodila projekte u Ukrajini, smatra da je Ankara do sada imala uspješne odnose i s Kijevom i s Moskvom. Turska ima i poseban položaj u odnosima NATO-a i Rusije. Ako bi rat natjerao Ankaru da se odluči za jednu stranu Erdogan bi, smatra Apelt, bio u dilemi, jer je Turska istovremeno i članica NATO-a i u mnogo čemu ovisna o Rusiji.

Odnos Ankare s Rusijom

Turska je prije svega ovisi o ruskom plinu. Prema službenim podacima, Turska pokriva ruskim plinom trećinu svojih potreba. Prvu tursku nuklearnu elektranu u južnom lučkom gradu Mersinu gradi ruska državna tvrtka Rosatom. Rusija je glavno strano tržište za turske građevinske kompanije, a također je i važno tržište za poljoprivredne proizvode iz Anatolije. S druge strane, Turska je prošle godine iz Rusije uvezla skoro 70 posto svog ukupnog uvoza pšenice. A svake godine oko 20 posto turista u Tursku dolazi iz Rusije.

Bliski gospodarske veze s Ukrajinom

Beate Apelt ukazuje na to da je Moskva, kako bi izrazila nezadovoljstvo podrškom Turske Ukrajini, više puta koristila trgovinske veze na štetu Turske. Tako je Rusija 2021., nakon što se Erdogan sastao s ukrajinkim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, odmah obustavila komercijalne letove za Tursku. Posljednjih godina su sve češće vraćani turski poljoprivredni proizvodi zbog navodne kontaminacije pesticidima. Zanimljivo je da se taj povrat robe često poklopi s „nepoželjnim" političkim koracima Ankare.

Ali, Ukrajina je posljednjih godina također postala sve važnija za Tursku. Turske tvrtke su od 2019. godine među najvažnijim direktnim investitorima u Ukrajini. Turska je prošle godine, s volumenom od 4,5 milijardi američkih dolara, bila najveći strani ulagač u toj zemlji. Prema Buraku Pehlivanu, predsjedniku Tursko-ukrajinske poduzetničke udruge, u Ukrajini je prije početka rata bilo aktivno oko 700 turskih tvrtki. Obujam bilateralne trgovine dosegao je 7,4 milijarde dolara u 2021. godini. Još 3. veljače Erdogan i Zelenski su svečano potpisali sporazum o slobodnoj trgovini sa ciljem povećanja trgovinskog volumena na 10 milijardi dolara godišnje.

Ankara također snabdijeva Kijev oružjem, recimo svojim borbenim dronovima tipa Bayraktar TB2. Osim toga, potpisano je nekoliko ugovora između Kijeva i Ankare za nabavu motora i drugih komponenti za ratne brodove i borbene bespilotne letjelice.

Koliko dugo će se tolerirati aktivna neutralnost?

Aydin Sezer pretpostavlja da će se Turska nastaviti držati svoje sadašnje linije - „aktivne neutralnosti". S obzirom na intenzivnu diplomatsku razmjenu s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, nizozemskim premijerom Markom Rutteom i glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom, Sezaru se čini da je i Europa zadovoljna aktualnom politikom Ankare.

Za Hüseyina Ciceka sa Sveučilišta u Beču trenutna politika Turske je mudra odluka. Jer, podrška Ankare Ukrajini znači i „gušenje geopolitičkih ambicija Rusije u cijeloj regiji". Između ostalog i u Siriji, gdje turski ciljevi ovise o dobroj volji Moskve. Pored toga, sadašnja politika omogućava normalizaciju odnosa Ankare sa zapadnim saveznicima. Dakle, ostaje da se vidi hoće li predsjednik Erdogan iskoristiti rat u Ukrajini kako bi promijenio političku situaciju u svoju korist, kaže Cicek.

Turska je trenutno u teškoj gospodarskoj krizi, što se može pripisati i Erdoganovoj politici niskih kamata. Službena inflacija trenutačno iznosi 61 posto. Godinu dana uoči narednih izbora vladajuća stranka AKP sve više gubi podršku. Uspješno posredovanje između Moskve i Kijeva bi također moglo pomoći Erdoganu da zaustavi taj pad popularnosti.