Dvije izložbe u krugu Studentskog centra

U četvrtak, 6. lipnja u Studentskom centru otvorit će se dvije izložbe. Umjetnik Damir Sokić izlaže Skladište Moderne uFrancuskom paviljonu u 19:00, a Mihael Klanjčić predstavlja se u sklopu projekta Oni dolaze... s izložbom Objekti u Galeriji SC u 20:00.

Izložba Damira Sokića otvorena je do 29. lipnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Od 20. do 25. lipnja zbog blagdana i praznika, Francuski paviljon je zatvoren. Izložbu Objekti posjetite do 15. lipnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

DAMIR SOKIĆ: SKLADIŠTE MODERNE

Damir Sokić u svome se stvaralaštvu, zapravo, kontinuirano  referira na epohu u kojoj su istinski umjetnici, jednako tako i intelektualci, bili kadri zauzimati stavove i preuzimati odgovornost; njihova etičnost nipošto nije zaudarala na proračunatu i jeftinu deklarativnost ili beskrupulozni karijerizam. Bila je to epoha odvažnih i kozmopolitski usmjerenih ideja odnosno projekata, čiji se nositelji u svojim nastojanjima da ih ostvare nisu ustručavali poduzeti i onaj posljednji iskorak. Iskorak u utopiju. Velika i složena epoha Moderne - a o njoj je ovdje riječ - već desetljećima egzistira isključivo u povijesti. Ona više nije suvremena. Tko bi rekao da ovakva odrednica može predstavljati kompliment? Itekako može. Potrebno je samo promotriti Sokićeve radove, koji, odmah to valja reći, nisu na klasičan način modernistički. Jer Sokiću su posve strani bilo kakvi anakronizmi, pa tako i oni modernistički. Prave ideje, međutim, vječne su i neuništive, baš kao i činjenica da sve što je čovjek osmislio i stvorio nužno ima svoje mjesto na povijesnoj lenti. Tradiciju se može negirati i osporavati, ali nije moguće ne imati odnos naspram nje, pa makar on bio i podsvjestan. Istodobno, tradicija može biti moćno i opasno oružje u rukama autora, svojevrsni mač s dvije oštrice: s jedne strane otvara potencijal za kreiranje vizualno kultiviranih i intelektualno slojevitih radova što ostvaruju potentne dijaloge s nekim konkretnim umjetničkim artefaktima ili idejama iz prošlosti, dok s druge strane prijeti opcijom zapadanja u bezdan frivolna, beživotna i sladunjava kiča iz kojega više nema povratka. ( iz predgovora, Vanja Babić) 

MIHAEL KLANJČIĆ: OBJEKTI

Ono što je kod Mihaela drugačije te ujedno možda i najintrigantnije jest njegova mogućnost da spaja nespojivo - mogućnost eklekticizma. Iako se eklekticizam ponekad može činiti kompliciran, nedosljedan ili nelogičan kod Mihaela je jednako primjetan u svim radovima, ne samo u materiji već i u semiotici nazivlja, čime on paradoksalno postaje autorova konstanta, dosljednost. Upravo kao u vrijeme 60-ih, kada je umjetnost, prihvativši postavke Johnsa, Warhola, Stelle, Newmana, Duchampa, kao i Reinhardta, jasno pokazala da je bezlično - «humano» i beskrajno raznoliko, kao što su to i autobiografske ili figurativne škole. Umjetnost je, željeli mi to ili ne, osobna. Ili kako je to Lawrence Alloway istaknuo...»Sistem je human isto koliko i mrlja boje, i još više od toga, ako je mrlja napravljena rutinski».[1] ( Iz predgovora, Tanja Škrgatić)