Društveni mediji imaju i anti-društvenu stranu

Cristin Norine ne izgleda kao zatvorenica niti je usamljena radnica neke tvrtke čiji uredi u prizemlju uopće nemaju zavjese. Ali ona  u biti je zatvorenica i to na 30 dana. Njena zatvorska ćelija je u biti poslovni prostor u prizemlju jedne zgrade s ogromnim staklom koje gleda na ulicu.

Norine je u njega unijela darovani namještaj, opremu za vježbanje i računalo s velikim monitorom i projektorom zahvaljujući kojemu svatko tko naiđe u tu ulicu može vidjeti njene tweetove, statuse na Facebooku,može je vidjeti kako koristi Skype i Internet općenito. Tijekom trideset dana 'zatvora' Norine ne prima goste niti izlazi van. Jedini kontakt sa svijetom ostvaruje preko tehnologije.

Norine se inače bavim televizijskom i fotografskom produkcijom i živi u Los Angelesu, a trenutno je u svojem staklenom zatočeništvu u Portlandu i sudjeluje u projektu 'Javna izoliranost' ('The Public Isolation') kojeg je započela također sa stručnjakom za fotografiju Joshom Elliotom. Cilj projekta je istražiti učinke koje današnja tehnologija ima na ljudski život.

Norine je dakle odvojila 30 dana svojega života kako bi ih provela u spomenutom prostoru i dnevnik o tom iskustvu vodi na svojem blogu http://www.publicisolationproject.com/. U isto vrijeme Elliot iz vanjskog svijeta priprema dokumentarac o tom projektu. Elliot je u reportaži koju je napravio CNN izjavio da se ne radi o anti-tehnološkoj inicijativi već o pokušaju da se proširi rasprava o svakodnevnom utjecaju suvremene tehnologije, od interneta do iPada, na život čovjeka.

„Dostupni smo 24 sata sedam dana u tjednu. Obzirom da imate mobitel u džepu svatko vas možeu svakom trenutku nazvati, poslati vam poruku pa čak napraviti i video poziv. Na Facebooku stalno stavljate i osvježavate statuse. Imate prijatelje koje nikada niste sreli i oni o vama znaju više nego vaša majka koja nije na Facebooku", objašnjava Elliot. U osnovi to nije nimalo prirodno.

Norine uopće nije skrivena od javnosti. Jede, vježba, spava i koristi tehnologiju u jednoj od najprometnijih ulica u Portlandu i dostupna je svačijem oku. Jedino kad je prolaznici ne vide je u trenutcima kada se tušira i koristi toalet. Njen egzibicionizam je ekstremne prirode. I svakako djeluje na nju, uvjerava Elliot. Ljudi stalno dolaze i kucaju joj na prozor, ni u jednom trenutku nema mira. Na svojem blogu i sama Norine je priznala da nije vjerovala kako će izdržati dulje od dva tjedna.

Ustane, pripremi si kavu i doručak, sjeda za računalo, radi, napravi stanku za ručak. Ta rutina joj pomaže da pregura dane. Katkada ljudi iz vanjskog svijeta dođu pred staklenu barijeru i ručaju s njom. Ona se dopisuje emailom, Skypeom i preko chata sa svima koji žele saznati nešto više o njoj i samom projektu. Čak i kad se umori od svega i odluči odmoriti se malo, svaku put kad čuje da je stigla poruka ili email odmah se vraća za računalo. Norine sama kaže da je shvatila kako je ovisna o tehnologiji.

Projekt završava 1. prosinca i ona jedva čeka da izađe i opet stupi u osobnu interakciju s ljudima, da pojede normalan ručak i čuje živu glazbu. „Mi mislimo da smo društveni zahvaljujući našim gadgetima", kaže Norine. Oni mogu biti zaista sjajna stvar kada ljudi žive u različitim državama, ali kad ste za stolom i večerate ili pokušavate uspostaviti nekakvu komunikaciju i razgovor s ljudima oko sebe, te stvari vas ometaju. Sigurno ste se barem jednom našli u situaciji da ste bili u društvu i da je nekolicina ljudi iz njega stalno prčkala po mobitelima. Prvo, to je nepristojno. Drugo, to samo pokazuje koliko postajemo ovisni o gadgetima i koliko nam je teško odoljeti da ne reagiramo na zvuk dolaznog SMS-a ili maila.  Moguće je da ne izlazite više van jer radije ostajete kod kuće i koristite Internet. I jesmo li u tom slučaju onda zaista društvena bića?