Demokracija u Turskoj još uvijek je živa

Ekrem Imamoglu iz oporbene stranke CHP dobio je znatno više glasova od svog protivnika iz AKP-a Binalija Yildirima. Više od devet posto, a i odaziv birača je u odnosu na31. ožujka bio još veći.

23. lipnja 2019. godine će bez ikakve sumnje ući u povijesne kronike Turske. Bilo je točno 19 sati i 15 minuta po turskom vremenu kada je na brojnim televizijskim kanalima neslužbeno potvrđeno tko je pobijedio na ponovljenim izborima u Istanbulu. Još na prvim izborima održanim 31. ožujka Imamogluje imao preko 13.000 glasova prednosti nad bivšim premijerom Yildirimom. No, on je sada povećao svoje vodstvo na skoro 800.000 glasova. Za mnoge u Turskoj je to više od znaka. To je poziv na buđenje: demokracija u Turskoj je još uvijek živa.

Jedna od indicija za to je i to što svi Imamogluovi politički protivnici, koji su ga prethodno zasipali uvredama i klevetama, sada čestitaju pokunjeno na njegovom uspjehu. Prije svega, predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Za njega ovaj poraz bez sumnje  mora biti pravi udarac u lice. On je svim sredstvima pokušavao pomoći vlastitom kandidatu da pobijedi, čak je pod pritisak stavio i Visoko izborno vijeće. Ali je sada od birača u Istanbulu dobio račun.

"Nama treba pravda"

Čak su i glasovi kurdskog stanovništva traženi od strane AKP-a na do sada neviđen način. Međutim, prokurdski HDP pozvao je svoje pristaše da glasuju za Imamoglua. Prvi put sam u Turskoj doživio da ljudi otvoreno izražavaju svoju glad za demokracijom. Ubrzo nakon što je Visoko izborno vijeće zakazalo ponavljanje izbora u Istanbulu za 23. lipnja, mnoga turistička naselja vodila su kampanju s ciljem da građani Istanbula hitno mogu prekinuti svoje odmore kako bi glasovali na novim izborima. Korišteni su posebni zrakoplovni letovi, zakupljivani su dodatni autobusi i dogovaran zajednički prijevoz do Istanbula. Uistinu se pokazalo da su stotine tisuća - neki čak tvrde da je riječ o skoro milijun i 500 tisuća birača - došlo u Istanbul na 24 sata kako bi glasovali. Mladenci su, prije izgovaranja sudbonosnog DA, odlazili na birališta da glasuju. Jedan vozač taksija s kojim sam razgovarao mi je rekao: "Uvijek sam birao AKP. Ovaj put to neću uraditi. Nama treba pravda. Mi smo vjernici, a ne licemjeri!"

Što to znači za Erdoganov AKP?

Erdogan se nalazi u velikoj dilemi. Njegov tvrdi kurs, ograničavanje medijske slobode, politički pritisak na predstavnike oporbe, on više ne može nastaviti prakticirati na taj način. Sada se pak na njegovu rizičnu vanjskopolitičku taktiku, koju on već dugo provodi, nadovezuje nova domaća politička fronta. Gubitak Istanbula nakon 25 godina će svakako i kod njega ostaviti tragove. Sve su učestaliji znakovi da su njegovi bivši politički suputnici točno čekali na ovaj povijesni poraz u metropoli na Bosporu. Glasine tijekom proteklih nekoliko tjedana i mjeseci da će bivši članovi osnivači AKP-a pokrenuti osnivanje nove stranke, upravo pobjedom CHP-a u Istanbulu dobile su novo plodno tlo. Je li ovo Erdoganov kraj? Teško. Jedan Erdogan neće dozvoliti da ga ovaj poraz spusti. Je li ovo prekretnica u Erdoganovoj politici? U svakom slučaju! Erdogan sada ima dvije opcije: prva je da nastavi još žešćim kursom, a druga je da će učiniti sve što može da ostane na vlasti. Njegov veliki cilj, koji on ima u vidu, je da najmanje do 100. godišnjice od osnivanja Turske 2023. godine, ostane na mjestu predsjednika zemlje. Međutim, predsjednik Recep Tayyip Erdogan će u budućnosti praviti više kompromisa - možda po prvi put u svojoj političkoj karijeri.