Čudno oklijevanje Zapada

Egipćani su bijesni. S pravom. Sljedbenici Islamske države su u Libiji bestijalno pogubili dvadeset i jednog egipatskog Kopta. Egipatski ministar vanjskih poslova se obratio Vijeću sigurnosti koje zasjeda u New Yorku, s prijedlogom da se ukine embargo na isporuku oružja Libiji. Jedino oružanom silom bi libijska vlada mogla vratiti nadzor nad zemljom, a Egipat bi joj, kako kaže diplomat iz Kaira, pri tome pomogao.

U New Yorku prevladava skepsa

Međutim, Vijeće sigurnosti je sumnjičavo prema mogućoj isporuci oružja u zemlju u kojoj vlada kaos, jer bi oružje moglo završiti u pogrešnim rukama. Stoga se i dalje zalaže za diplomaciju. Povjereniku Ujedinjenih naroda Bernardinu Leonu treba ostaviti još vremena kako bi strane u libijskom sukobu doveo za isti stol. Trebalo bi svi zajedno sastaviti vladu koja bi se borila protiv Islamske države. Do sada taj plan nije urodio plodom. S pregovorima se odugovlači.

Istovremeno u Libiji se šire anarhija, siromaštvo, a nema ni perspektive. Kada je srušen Gadafi malo je njih predvidjelo ovakav razvoj događaja, a jedan od njih je bio tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle. Naravno, Gadafi je bio autoritarni vladar. Brutalno se obračunavao s političkim protivnicima. Nitko ne plače za njim. Činjenica je, međutim, da je Libija za vrijeme njegove vladavine imala dobru gospodarsku situaciju. Čak su i susjedne zemlje profitirale od toga. Deseci tisuća Egipćana su dobro zarađivali na libijskim nalazištima plina. Francuzi i Britanci, koji su se posebno istakli pri rušenju Gadafija, prije toga su sa libijskim diktatorom desetljećima sklapali poslove vrijedne milijarde. Danas se nerado sjećaju toga.

A sada? Libijsko gospodarstvo je u slobodnom padu. Postoje dvije „vlade", jedna na istoku i jedna na zapadu zemlje, i one ratuju jedna protiv druge. Na sjeveru su se ustoličili islamisti. Oni profitiraju od beznađa koje je zahvatilo ljude. Svakodnevno ih je sve više. Pridružuju im se i ljudi iz inozemstva, iz Sirije i Tunisa. Islamska država širi svoju mrežu. Međunarodna zajednica to samo pasivno promatra.U slobodnom padu

Europa mlako reagira na krizu. A pogođena je. Tisuće izbjeglica pokušavaju u čamcima prijeći 660 kilometara mora, koliko ih dijeli od Italije. Tom izbjegličkom valu nema kraja.

Hod po žici

I Amerika odmahuje rukom. Doduše, predsjednik Obama drži važne govore o terorizmu. Ali, kad se radi o djelovanju, suzdržan je. Njegovi prethodnici su zajedno s američkim saveznicima, Saudijskom Arabijom, Egiptom, Kuvajtom, Jordanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima jamčili stabilnost na Bliskom istoku. Obama je na distanci od bivših saveznika. Nada se da će tako nastaviti dijalog s Iranom. Obami je Teheran potreban kako bi smirio situaciju u Iraku i Siriji. To je težak hod po žici za američkog predsjednika. A borbe u Libiji i dalje traju.