Braniteljsko „bure baruta“

Iako se prvih dana govorilo o prosvjedu protiv smanjivanja materijalnih prava branitelja i stopostotnih ratnih vojnih invalida, od toga se odustalo. Naime, aktualna vlada nije ni pokušala smanjiti materijalna primanja po raznim osnovama, a za koje se na godišnjoj razini izdvaja oko šest milijardi kuna javnog novca. Dakako, situacija je daleko od idealne, nisu svi branitelji stambeno osigurani, postoje i čekanja za odlazak na medicinsku rehabilitaciju, a nekima prava koja već uživaju nisu dostatna za normalan život, pogotovo u situaciji teške gospodarske krize za koju odgovornost snosi i aktualna vlada.

Socijalni bunt prerastao u političko-ideološki

No, oni koji su pokrenuli prosvjed, petstotinjak stopostotnih invalida domovinskog rata čiju žrtvu nitko ne dovodi u pitanje, adekvatno su zbrinuti, priopćeno je iz Ministarstva. I zaista, sami su organizatori nakon nekoliko dana objavili kako šatore pred Ministarstvom nisu razapeli zbog svojih materijalnih prava, već zbog narušavanja njihovog digniteta i digniteta Domovinskog rata čime je „područje borbe" posve prebačeno na polje emocija koje već duže vrijeme upravljaju polariziranim hrvatskim društvom.

Šator kao predizborna pozornica

Opetovane pozive premijera i predsjednika branitelji odbijaju i kažu, neće pregovarati dok se ne smijeni ministar, vukovarski branitelj i zatočenik čak tri srpska koncentracijska logora Predrag Matić i njegov pomoćnik Bojan Glavašević, sociolog i sin vukovarskog novinara Siniše Glavaševića ubijenog na Ovčari. Sam ministar nikada nije odgovarao dominantno desno-konzervativnom habitusu branitelja, u pola glasa mu se zamjerala veza s vukovarskom Srpkinjom, ali i otvorena podrška gej brakovima i posvajanju djece. Oni koji su najdalje otišli u svojim optužbama tvrde da Matić nije bio dragovoljac i uz to mu lijepe etiketu logoraškog „drukera". Istovremeno se oni koji podržavaju ministra nazivaju crvenima, Jugoslavenima ili potomcima nekadašnjih komunističkih moćnika, pa čak i putem javnih medija. Da je riječ o političko-ideološkoj borbi svjedoči i zahtjev iz prosvjednog šatora za preimenovanjem Ministarstva branitelja u Ministarstvo hrvatskih branitelja i donošenje ustavnog zakona o pravima hrvatskih branitelja, a sve pod parolom da vlast želi izjednačiti agresora i žrtvu.

A šator obilaze mnogi, od građana razočaranih vladajućima, preko istih tih vladajućih političara koji to nevoljko čine „po službenoj dužnosti", do predsjedničkih kandidata i budućih političara. Među onima koji su toplo dočekani su i ikona desnice, pjevač Marko Perković te Joe Šimunić, nogometaš na zalasku karijere kojemu je FIFA zabranila igranje na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, a nakon što je s terena preko razglasa izvikivao ustaški pozdrav „Za dom spremni".

Potpora prosvjednicima nije monolitna

Pred Savskom 66 zatičemo gužvu i brojne novinare. Muškarca u maskirnoj uniformi pitamo tko je unutra. „Kolinda", kratko odgovara. I zaista, za nekoliko je trenutaka iz šatora izašla HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Grabar-Kitarović. Oprašta se s okupljenima uz riječi „čuvajte se". Pod platnom zatičemo brojne ratne invalide, ljude koji su ostali nepokretni, bez dijelova tijela, one koji rat, ni uz najbolju volju, ne mogu ostaviti iza sebe, Srdačno razgovaramo, no odbijaju fotografiranje i snimanje bilo kakvih izjava za Deutsche Welle. Kažu, za to odobrenje moraju dati Ilija i Đuro, vođe prosvjeda. Iliju Vučemilovića pronalazimo u gužvi nedaleko šatora. Nakon što smo mu objasnili da ne želimo snimati razgovor s organizatorima, već s ljudima „iz baze", kaže nam da je to moguće, ali da je sada u gužvi i da mora riješiti neke druge stvari. „Vratite se za sat vremena pa ću nekoga odrediti za razgovor", dodaje. Izlazeći iz gužve pitamo muškarca u civilu zašto je tu. Kaže, vrijeme je da se sruši ova „crvena" vlast, a nakon što smo rekli da smo s DW-a, sasvim ozbiljno dodaje da Njemačka u tome može pomoći. Samo par metara od njega preko prometnog znaka nalijepljena je fotografija osoba čija se smjena traži. Ispod lika Bojana Glavaševića rukom je dopisana riječ „janjičar".

Građani sa zanimanjem promatraju događanja s obližnjeg tramvajskog stajališta. Žena u kasnim tridesetim godinama nam kaže da ne podržava prosvjednike. „Branitelji imaju sve privilegije, njihova djeca imaju ih isto. Neka im mirovine, ali nisu oni privatizirali ovu zemlju. Što će biti s mojom djecom? Zašto bi netko imao pred njima prednost na upisima u škole i prilikom zapošljavanja samo zato što mu je otac branitelj? Ja i da hoću prosvjedovati za bilo što ne mogu, jer moram čuvati posao i raditi. Pravim invalidima zaista treba dati sve što im treba za život, ostalima ne", zaključuje. „Niste u pravu gospođo. Oni su nas zadužili, a danas ih nitko ništa ne pita. Političari ih posjećuju samo kad trebaju glasove. Imaju pravo biti nezadovoljni", dobacuje student obližnjeg učilišta nakon čega se u raspravu uključuje i postarija gospođa koja tvrdi da je ista situacija viđena u Jugoslaviji s borcima NOB-a. „Zar i ja nisam branila zemlju trčeći na posao pod granatama i spašavajući firmu u kojoj sam radila? Bolje me ne pitaj kolika mi je mirovina. Zašto nitko ne rješava lažne braniteljske mirovine? Ja sam dobila PTSP od ovog društva, a ne od rata", bijesno dodaje uz opasku kako se ni novinari ne usude baviti s time.

Latentna sumnja u umirovljene branitelje

I zaista, malo je građana koji će reći da ne poznaju barem jednog lažnog braniteljskog umirovljenika koji je, često i pod dijagnozom PTSP-a, isposlovao mirovinu. Prema statistikama, svaki je šesti ratnik ostao invalid. Aktualna je vlast, ponajviše ministar Matić, najavljivala obračun s takvima, no hrabrosti za to, ipak, nije imala. Usprkos činjenici da su pojedini liječnici koji su odobravali mirovine tijekom istraga priznali nedjela i ostali bez protuzakonito stečene imovine. Nažalost, ni braniteljske udruge koje se broje u tisućama nisu bile zainteresirane za „bistrenje situacije", pa ne čudi da među građanima postoji latentna sumnja u umirovljene branitelje kojima ozdravljenje, u situacijama kada je ono moguće, nije u materijalnom interesu.

Da je šteta, posebno za te mlade umirovljenike koji su još mogli raditi, učinjena prije dvadeset godina, objašnjava psihijatar Nenad Horvat iz varaždinske Opće bolnice. „Poslati ljude u najboljim godinama u mirovinu je svjetski raritet. To ni dvjema najratobornijim državama današnjice SAD-u i Izraelu nije palo na pamet. U mojoj praksi viđao sam stotine i stotine ljudi koji su iz rata došli psihološki totalno razvaljeni. Upornom terapijom, a čemu je doprinio i protok vremena, najveći dio njih je medicinski konsolidiran. Toliko velik dio da danas u globalu PTSP kod nas više ne predstavlja ni djelić onog problema od prije dva desetljeća. Što se zbiva s tim ljudima danas? Jesu li su psihosocijalno rehabilitirani? Ili su birokratski pretvoreni u invalide? Što god da piše u njihovim rješenjima, oni nisu invalidi! Invalid je riječ koji u doslovnom smislu znači nevrijedan, a u prenesenom beskoristan. Može li par tisuća kuna mjesečno ovo kompenzirati je jedna stvar; sasvim je druga stvar da li tih par tisuća kuna mjesečno ljude ometa u rehabilitaciji ili ozdravljenju. Takvih slučajeva vidio sam poprilično."

Agresija u društvu

Naš sugovornik tvrdi da su administracija, birokracija i kojekakve komisije bile jače, agresivnije, upornije od struke koja se nije ni snašla, a sve je već bilo gotovo. „Uza sve moguće lokalne i historijske specifičnosti kojima obilujemo, tu je bio i pritisak trenutka koji je bio takav kakav je bio i kao posljedicu imamo jedno teško održivo stanje u koje se treba ući svakako oprezno, ali hrabro i odgovorno.

A da je riječ o buretu baruta, o tome se treba puno govoriti, jer proteklih desetak dana to najzornije pokazuje." Problem je, kaže Horvat, nepodnošljiv, posebice zbog heterogenosti braniteljske populacije unutar kojih ima i vrlo radikalnih karaktera i ideja. „ Oni u sinergiji s radikalnim političkim orijentacijama nikako ne mogu donijeti rješenje problema, budući da su i sami dio, ako ne i generator problema. Kakvo god da rješenje bude, ono ne smije povećavati problem; i bez toga već imamo količinu agresije u društvu koja se jedva obuzdava", zaključuje psihijatar.