Bogati su manje darežljivi jer u svemu i u svima vide prijetnju

Bilo bi licemjerne i prije svega netočno reći da iznimno imućne osobe ništa ne daju svojim bližnjima - sjetite se ljudi poput Billa Gatesa ili Warenna Buffetta i svih onih koji su dali ogromne svote novca za žrtve Katrine, potresa na Haitiju, poplava diljem svijeta (zlobnici će reći da oni ionako imaju toliko novca da ne znaju što će s njim). Istina, ovakvi ljudi spadaju u kategoriju iznimaka, ali nitko ne može osporiti da određeni broj bogataša ipak sudjeluje u humanitarnim aktivnostima. Međutim, ono što svijet u globalu ne prepoznaje je to da siromašni i oni manje imućni sudjeluju najviše u radu humanitarnih organizacija. Možda ne toliko financijski, ali u svakom drugom pogledu itekako.

Istraživanje Sveučilišta Berkeley pokazalo je da je ovakva vrsta darežljivosti i dobrohotnosti na neki način karakteristična isključivo za osobe s tanjim novčanikom te da milijunaši milijarderi pored svojih imetaka nemaju ništa toliko vrijedno. Kako objašnjavaju stručnjaci u popularnom časopisu Journal of Personality and Social Psychology, onaj tko ima malo za izgubiti više se oslanja na druge i vjeruje im, a upravo je povjerenje najvažniji element u procesu darivanja vlastitih sredstava (novac, vrijeme, trud, pažnja) osobama koje uopće ne poznajemo osobno. Povjerenje u drugo ljusko biće i velikodušnost su proporcionalne vrijednosti: tko ima jedno posjeduje i drugo, bez obzira na socijalno-ekonomski status, gene, kulturu i bilo koju drugu pripadnost. Paul Piff, jedan od kalifornijskih istraživača i jedan od najvećih američkih stručnjaka u sferi društvene psihologije, predložio je skupini od 115 volontera da odigraju 'igru povjerenja' kako bi dokazao da je onaj koji nema vjere i povjerenja u ljude nije spreman riskirati ni pomoći u financijskom smislu kako bi pomogao drugoj osobi, bez obzira znao ili ne znao tu osobu i to kako će iskoristiti financijsku pomoć.

Kod manje imućnih ljudi i kod siromašnih ne postoji strah koji je karakterističan za bogate ljude (da će sve izgubiti, da će biti prevareni). A Piff i njegovi kolege su to zaključili na sljedeći način: volonteri, među kojima je bilo i bogatih i siromašnih, trebali su odlučiti treba li određenoj skupini nepoznatih pojedinaca darovati  po10 žetona koji bi kasnije bili pretvoreni u novac. Najdarežljiviji su bili upravo najsiromašniji. Bogati, u obitelji odgajani da budu nepovjerljivi i sumnjičavi prema drugima, zadržali su za sebe većinu žetona.

Druga zanimljivost je pak ta da je među najdarežljivijim bogatašima najviše Amerikanaca. Profesor Paolo Legrenzi, psiholog sa Sveučilišta IUAV iz Venecije i autor knjige  Neuro-mania. Il cervello non spiega chi siamo (Il Mulino, 2009.) ('Neuro- mania. Mozak ne objašnjava tko smo'), kaže da je američka kultura prožeta sklonostima k riziku i povjerenju prema drugima dok su europske nacije pa dalje prema istoku iznimno zatvorene i sumnjičave. Dakle, u europi, pa i u Hrvatskoj, sve ono što je nepoznato i 'strano' percipira se kao prijetnja, te da osobe koje ne poznajemo imaju namjeru samo da nas prevare i iskoriste.

Valja primijetiti da Piff nije htio napraviti detaljno istraživanje već samo potvrditi odnos između povjerenje i velikodušnosti pokazavši time da su upravo oni najponizniji i najsiromašniji ujedno i najdarežljiviji. Ali to je najviše zato što druge ljude oko sebe ne doživljavaju kao prijetnju, neprijatelje ili potencijalne parazite. Takva paranoja je tipična za bogataše. Ali i šire. Tko od nas neće počastiti prijatelje obiljem hrane i pića kad nam dođu u posjet? Isto tako, kad smo posljednji put dali 20 kuna nekoj humanitarnoj organizaciji? Čast izuzecima, naravno. Zato znanstvenici kažu da je najveći problem u nepovjerenju. Ali nekako se čini i u nedostatku senzibiliteta.