Što znači biti forenzičar u Hrvatskoj

Hrvatski vještaci pojašnjavaju što znači zanimanje forenzičar i koliko znanost i laboratorijske analize pomažu u rješavanju svih vrsta zločina 

Patricia Cornwell, autorica kriminalističkih uspješnica čija je protagonistica forenzičarka dr. Kay Scarpetta, prije otprilike pet godina objavila je knjigu ‘Portret ubojice Jacka Trbosjeka’. Cornwellova, koja je identitet Jacka Trbosjeka istraživala godinu i pol dana, angažirala je nekolicinu najpoznatijih svjetskih forenzičara koji su analizirali uzorke DNK izuzetih s pisama koje je Jack The Ripper slao policiji. Na temelju istraživanja i laboratorijskih analiza, Cornwell je došla do zaključka da je zloglasni Jack Trbosjek zapravo viktorijanski slikar Walter Sickert.

Znanost  - modus operandi

Iako se tim romanom spisateljica odmaknula od svog najpoznatijeg lika dr. Scarpette, te iskoristila njezine metode u svrhu vlastita istraživanja jedne stvarne ličnosti, svoju megapopularnost duguje upravo toj fiktivnoj forenzičarki. U čemu je tajna uspjeha? Kada je stvorila lik forenzičarke, Cornwellova je u standarde kriminalističkih romana unijela nešto novo. Za razliku od ostalih istražitelja poput Herculea Poirota koji slučajeve rješava uz pomoć sivih stanica, ili prekaljenih američkih detektiva u lakonotnim romanima koji se oslanjaju na zakon ulice, modus operandi glavne junakinje mnogo je profinjeniji, a to je znanost odnosno forenzika. Takva literarna predodžba sve popularnije forenzične struke bliža je realnosti negoli njezina televizijska inačica. U raznim CSI-ima i ekipama za očevid, forenzika je uzdignuta gotovo na status nadnaravnog i kao takva je, naravno, posve irealna, na trenutke smiješna, ali i neporecivo intrigantna. Za popularizaciju forenzike, TV ekipe za očevid učinile su više negoli mnogi, forenzičnim metodama riješeni stvarni slučajevi. I tu staje medijski doprinos toj znanstvenoj disciplini - forenzika definitivno nije televizijska znanost.  

Pohvale EU hrvatskoj DNK bazi podatakaHrvatski CSI U medijima se u posljednje vrijeme spominje formiranje hrvatskog CSI-a i Nacionalne banke DNK što izaziva mnoge nejasnoće. Naime, baza podataka DNK s profilima osumnjičenika, optuženika i osuđenika postoji od 2000. godine. Pomoću te banke samo u protekloj godini riješeno je više od sto kaznenih djela u Austriji, više od 20 u Švicarskoj, Njemačkoj i Sloveniji. INTERPOL je imao 2004. godine prvu podudarnost u međunarodnom kriminalu s podatkom iz hrvatske DNK baze podataka. Baza podataka ima svoje zakonsko uporište, a dobila je i pohvale od EU pregovarača za Poglavlje 24 kao jedna od najaktivnijih u Europi za područje razmjene podataka. Hrvatska forenzika nedavno je ponovno dobila poveći prostor u medijima kada se dogodilo teško ubojstvo na području Sinja. Tom su prilikom nekolicina stručnjaka iz zagrebačkog Centra za kriminalistička vještačenja ‘Ivan Vučetić’ otputovala na mjesto zločina kako bi policijskim istražiteljima i očevidnoj ekipi pomogli u istrazi. Upravo zbog takvih teških kaznenih djela, te usklađivanja hrvatskih zakona sa zakonima EU,  predložit će se i izmjena Zakona o kaznenom postupku kao i cijelog niza drugih zakona. No pogrešno bi bilo ovu informaciju protumačiti kao stvaranje hrvatskog CSI-a. Hrvatska svoje ekipe za očevid ima poodavno, a po pitanju opreme potrebne za forenzična vještačenja jedna je od najopremljenijih u Europi.

Pomoćnik načelnika Centra za kriminalistička vještačenja ‘Ivan Vučetić’ i stalni sudski vještak za biološka vještačenja i DNK analizu Ivan Juričić, riješio je dvojbe oko djelatnosti forenzičara i njihove uloge u ekipi za očevid. Juričić kaže: ‘Forenzičar jest i dio klasične ekipe za očevid, no zanimanje forenzičar pokriva mnogo različitih stručnih profila.’

DNK tehnologija  

 - U ekipi za očevid najčešće su policajac odnosno operativni policijski djelatnik ili istražitelj, te kriminalistički tehničar. Ekipa za očevid prva izlazi na mjesto događaja, a osim navedenih, obično su tu još i istražni sudac ili državni odvjetnik. Samo vještačenje je drugi dio posla i tu govorimo o nizu različitih profila stručnjaka koji su obrazovanje uglavnom stekli na području prirodnih znanosti - fizike, kemije, računarstva, strojarstva, medicine, farmacije, biologije, svih vrsta kemijskih fakulteta - pojašnjava Juričić čije je obrazovanje također poprilično zanimljivo. Nakon upisa na Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Juričić se usmjerio na kliničku biokemiju, a kao subspecijalnost odabrao molekularnu genetiku koju je specijalizirao u SAD-u. Prije 11 godina prihvatio je poziv iz MUP-a i osnovao DNK laboratorij u MUP-u RH, a 1. siječnja 2000. godine i hrvatsku bazu podataka. DNK tehnologija danas se primjenjuje u svim vještačenjima bez obzira je li riječ o relativno beznačajnim kaznenim djelima ili onim najtežima kao što su teška ubojstva.

- Ta je baza isprva bila formirana u pisanom obliku. No, prije pet godina od FBI-ja smo dobili njihov program za vođenje, pohranu i pretraživanje baze podataka - tzv. CODIS.

Danas smo jedna od rijetkih europskih zemalja koja ima stotine ‘matcheva’ na međunarodnom nivou, što znači da sudjelujemo u međunarodnoj razmjeni podataka i u stanju smo online razmijeniti podatke s bilo kojom europskom zemljom - priča Juričić kojemu nije posve draga razina na koju se uzdigla fama o forenzici prikazanoj u američkim serijama. - Jasno da je zbog takvih serija zanimanje za forenziku poraslo, ta se vrsta posla približila javnosti i potakla ih na razmišljanje. No, prikaz je silno nerealan i toliko nema veze sa stvarnim životom da ih je ponekad uvredljivo i gledati. Ako ih promatramo kao show koji gledatelja može opustiti, u redu... ali, u načelu izazivaju potpuno pogrešan dojam prema kojem CSI Miami ili njemačke Cobre rješavaju slučaj za četrdesetak minuta.

Jasno je da se žrtva zločina, koji još nije razriješen, pita kako je moguće da se neki slučajevi kod nas ne rješavaju mjesecima, priča Juričić koji smatra kako bi bilo uputno kada bi te serije imale upozorenja o svom fiktivnom karakteru. Točnije, kaže on, veza sa stvarnim životom jednaka je kao i u bilo kojoj južnoameričkoj sapunici. Nimalo viša i ništa točnija. Ali je štetnija - zločini se događaju svugdje i svima, a ljudi su na tu temu posebno osjetljivi.

Tragovi zločina - Forenzičar prepoznaje tragove i proučava mjesto zločina. Tragovi se skupljaju, spremaju i dokumentiraju. Potom slijedi postupak individualizacije.
- Svako mjesto zločina traži specifičan pristup i obradu, pa se na otvorenom prostoru obrađuje vrlo široko područje, ispituju se tlo, raslinje..U europskom vrhu

A kakva je realnost, pitamo ga i što uistinu može forenzičar? Juričić kaže: ‘Mnogo, ali i drukčije od prikazanog. Forenzičari nemaju veze s klasičnim policijskim poslom. U samoj obradi slučaja to znači da rade poslove koji su često i najvažniji. Dakle, uočiti, izuzeti, obraditi, sačuvati identitet traga i dostaviti ih u laboratorije. Veći se dio posla obavlja u forenzičnom laboratoriju gdje se izuzeti trag pretvara u materijalni dokaz. To su egzaktne laboratorijske analize, različite instrumentalne tehnike i metode kojima se mogući subjektivni element u tragu maksimalno odstranjuje’, pojašnjava Juričić dok nam pokazuje laboratorije u kojima se vrše forenzička vještačenja. Zamišljali smo ih drukčije, opet vjerojatno pod utjecajem američke tv-produkcije, no oprema je impresivna. - Javnosti se to može činiti čudnim, ali naš je forenzični centar jedan od najbolje opremljenih u Europi. Zahvaljujući razumijevanju MUP-a i potpori Vlade RH, u posljednjih nekoliko godina, po pitanju mogućnosti u rješavanju kaznenih djela, uspjeli smo doći u sam vrh europskih forenzičnih centara. Od ‘98. godine, kada smo postali punopravni član europske mreže forenzičnih instituta, dakle oficijelnih institucija, prihvatili smo europske standarde i metode rada. Sukladno tome, počeli smo se i opremati. Spremni smo sudjelovati i nositi se s bilo kojim europskim forenzičnim timom.

Ime i prezime zločina

Jedan je centar za takva vještačenja za hrvatske potrebe sasvim dovoljan, uvjeren je Juričić. Za državu od 4, 5 milijuna stanovnika bilo bi smiješno i razmišljati o regionalnim, odnosno lokalnim centrima. Svaka hrvatska policijska uprava ima ekipe za očevid koje, ako se ukaže potreba, traže stručna i dodatna vještačenja iz Zagreba. Tako je bilo i u slučaju ubojstva Kristine Šušnjare, kada su u Sinj otputovala petorica forenzičara iz Zagreba.

- Splitska ekipa, zadarska, varaždinska..., bilo koja ekipa za očevid osposobljena je za dio forenzike koji se obavlja na mjestu događaja. Zna se tko što radi, tko je primjerice zadužen za krvne delikte, a tko za seksualne. Naši su kriminalistički tehničari osposobljeni za izuzimanje tragova bez obzira na tip kaznenog djela, i u tu se svrhu dodatno školuju. Laboratorij je posve drugi dio priče, govori Juričić i dodaje kako ekipe za očevid same procjenjuju kada je potrebna dodatna stručna pomoć iz centra ‘Vučetić’.

“Razne CSI serije potakle su zanimanje za forenziku, no prikaz je toliko silno nerealan. Stvara se dojam da CSI Miami ili Cobre 11 riješe slučaj za 40 minuta. Bilo bi uputno kada bi te serije imale napomenu o svom fiktivnom karakteru, jer veza sa stvarnim životom jednaka je bilo kojoj meksičkoj sapunici.”
Ivan Juričić
pomoćnik načelnika Centra ‘Ivan Vučetić’Koliki je točan broj forenzičara u Hrvatskoj zaista je teško reći, no Juričić procjenjuje kako različitih profila stručnjaka iz područja prirodnih znanosti, a koji se bave vještačenjem, ima otprilike stotinu i pedeset. I zanimljivo, kada primaju prijave za posao, onda se obično javljaju žene. U pravilu nije toliko riječ o apriori ambiciji za zvanjem forenzičara, jer riječ je o klasičnom laboratorijskom poslu koji je sličan bilo kojem drugom.

Razlika je u specifičnosti materijala koji se obrađuje i koji ovdje ima svoje ime i prezime. Forenzika je danas nezamjenjiva, zaključuje Juričić, a njezina profiliranost u mnogim segmentima, poput forenzične antropologije, patologije, medicine... govori i o primjenjivosti znanosti u rješavanju svih vrsta zločina. Primjerice, kada se u SAD-u svojedobno dogodila afera Enron, upravo je računalna forenzika dala značajne rezultate u istrazi Enronovih poslovnih knjiga.