9 karakteristika najboljih roditelja

Roditelji žele da im djeca budu dobra, pristojna i uspješna, no to jednostavno ne ide samo od sebe - oni se trebaju itekako potruditi da to bude tako. No, to neće biti moguće ukoliko ne posjeduju sljedećih devet karakteristika:

Daju djeci male zadatke - "Ako djeca, na primjer, ne spremaju iza sebe suđe u sudoper ili ga ne operu, znači da to netko drugi to radi za njih. I zato su oslobođeni, ne samo posla, već i učenja da stvari moraju biti učinjene i da svatko od nas mora pridonijeti dobrobiti svih", rekla je Julie Lythcott-Haims, autorica knjige "Kako odgojiti odrasle". Ona vjeruje da djeca koje imaju obveze dok odrastaju, postaju zaposlenici koji dobro surađuju s drugima i imaju više empatije jer znaju iz prve ruke kako izgleda 'borba' te su sposobni samostalno preuzeti zadatke.

Imaju autoritet, ali nisu autoritativni niti popustljivi - istraživanje objavljeno u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, koje je provela Diana Baumride s Kalifornijskom sveučilišta, tada je otkrilo da postoje tri vrste roditeljskih stilova:  autoritarni,  autoritativni i permisivni (popustljivi). Popustljivi odgojni stil  podrazumijeva emocionalnu toplinu, ali slabu kontrolu. U autoritarnom roditelj pokušava oblikovati i kontrolirati dijete na temelju određenog standarda ponašanja. Kod autoritativnog roditelj pokušava racionalno usmjeriti dijete, a on je po istraživanju i najbolji. Dijete odrasta s poštovanjem prema autoritetu, ali se ne osjeća njime 'zadavljeno'.

Imaju visoka očekivanja - koristeći podatke iz nacionalne ankete 6.600 djece rođene 2001., profesor Neal Halfon i njegove kolege sa Kalifornijskog sveučilišta, otkrili su da roditeljska očekivanja imaju veliki utjecaj na postignuće. "Roditelji koji su u budoćnosti svoje djece vidjeli fakultete, kao da su uspjeli usmjeriti djecu prema cilju." Roditelji ipak trebaju zadržati svoja očekivanja u usklađenosti s još jednim psihološkim nalazom - Pygmalion efektom, koji kaže "ono što jedna osoba očekuje od druge može postati samoispunjavajuće proročanstvo". 

Mame ne rade kod kuće - prema istraživanju Harvard Business School, postoje značajne prednosti za djecu koja su odrasla s majkama koje rade izvan kuće. Zaključak jedne studije je da su kćeri mama koje rade duže išle u školu, vjerojatnije su imale posao u nadzorničkoj ulozi i zarađivale više - 23% više u usporedbi s kolegicama koje su odgojile mame koje ostajale kod kuće. Sinovi zaposlenih majki više su se uključivali u kućanske poslove i brigu za djecu - proveli su sedam i pol sati tjedno više na brigu od djeci i 25 minuta više na kućanske poslove.

Međusobno se slažu (u većini slučajeva) - djeca iz obitelji s puno sukoba, bez obzira jesu li roditelji rastavljeni ili ne, imaju tendeciju pogoršavanju u ponašanju od djece čiji roditelji se slažu, ako vjerujemo pregledu studija Sveučilišta Illinois. Također su primjetili da su djeca iz nekonfliktnih jednoroditeljskih obitelji bolja od djece iz obitelji gdje su oba roditelja, koji su u stalnom sukobu. Sukob između roditelja prije razvoda također negativno utječe na djecu, dok sukob nakon razvoda ima snažan utjecaj na prilagodbu djece. Jedna studija otkrila je da, ako nakon razvoda, otac koji nema skrbništvo ima česte kontakte sa svojom djecom i postoji minimalan sukob, djeca su bolja. No, kada postoji sukob, česti posjeti od oca, povezani su s lošijom prilagodbom djece.

Sukobe rješavaju pred djecom - kada djeca svjedoče blagom do umjerenom sukobu koji uključuje podršku, kompromise i pozitivne emocije kod kuće, uče bolje društvene vještine, samopoštovanje i emocionalnu sigurnost, koja može pomoći u odnosima roditeljima i koliko su uspješni u školi. Kad djeca svjedoče svađi i vide kako roditelji to rješavaju, oni su zapravo sretniji nego prije nego što su to vidjeli. To uvjerava djecu da roditelji mogu riješiti stvari i svađe.

Uče djecu društvenim vještinama i socijalizaciji - istraživači sa Sveučilišta Pennsylvanije i Sveučilišta Duke pratili su više od 700 djece iz SAD-a od vrtića do 25. godine i otkrili značajnu povezanost između njihovih društvenih vještina kao vrtićara i uspjeha kao odraslih, dva desetljeća kasnije. Dvadesetogodišnje istraživanje pokazalo je da su socijalno kompetentna djeca, koja su mogla surađivati ​​s vršnjacima bez poticanja, koja su pomagala drugima, razumjela njihove osjećaje i sami rješavali probleme, imali veću vjerojatnost da će završiti fakultete.

Uče djecu matematiku od malih nogu - meta-analiza 35.000 predškolaca u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji pokazala je da se rano razvijanje matematičkih sposobnosti može pretvoriti u veliku prednost. "Vrhunska važnost ranih matematičkih vještina - početak škole s poznavanjem brojeva, reda brojeva i drugih rudimentarnih matematičkih zamisli - jedna je od zagonetki koje izlaze iz studije", rekao je istraživač i koordinator s Northwestern University Greg Duncan za Business Insider. "Majstorstvo rane matematičke vještine predviđa ne samo buduće uspjehe u matematici, već predviđa i postignuća u budućnosti."

Više cijene napor od izbjegavanja neuspjeha - gdje djeca misle da uspjeh počinje, također može predvidjeti njihovo buduće postignuće. 'Fiksni način razmišljanja' pretpostavlja da su naši karakter, inteligencija i kreativna sposobnost statični elementi koje ne možemo mijenjati na bilo koji smislen način, a uspjeh je potvrda te inherentne inteligencije. Težnja za uspjehom i izbjegavanje neuspjeha po svaku cijenu postaje način održavanja osjećaja pametnog ili vještog. 'Razvojno razmišljanje', s druge strane, buja i raste na izazovima i smatra da neuspjeh nije dokaz neinteligencije, već odličan način za rast i povećanje naših sposobnosti. U srži je razlika u načinu na koji pretpostavljate da će vaša volja utjecati na vašu sposobnost, a ima snažan učinak na djecu. Ako se djeci kaže da su odlično riješili test zbog svoje urođene inteligencije, to stvara "fiksni" način razmišljanja. Ako uspiju zbog truda, to ih uči "razmišljanju".