« Film
objavljeno prije 1 mjesec i 3 dana
FESTIVALI

12. Subversive Film Festival: U potrazi za analognim vremenom

U dokumentarnoj konkurenciji izdvajaju se redom novi filmovi SFF- u dobro poznatih sineasta

Sjajan program festivala
Sjajan program festivala (Arhiva)
Više o

12. Subversive Film Festival

,

program

U sklopu 12. Subversive Festivala održat će se i 12. izdanje Subversive Film Festivala i to od 5. do 12. svibnja u zagrebačkim kinima Europa, Tuškanac, KIC te MSU. Uz više od 50 filmskih naslova dokumentarna, igrana i kratkometražna konkurencija donosi recentne i provokativne filmske naslove čiji autori kritički promišljaju svijet u kojem živimo, otvarajući nove horizonte a istovremeno ne oviseći isključivo o jednom teritoriju, jednom režimu i zakonima tržišta.

U dokumentarnoj konkurenciji izdvajaju se redom novi filmovi SFF- u dobro poznatih sineasta. Stéphane Goël, švicarski redatelj i jedan od osnivača aktivističkog kolektiva Climage u filmu Otočanin uzima udaljeni čileanski otok Isla Robinson Crusoe za svoj novi utopijski projekt u uvjetima masovnog turizma u kojima ovaj otok postaje meta turista koje lokalci nazivaju „plasticas" jer im na odlasku ostavljaju samo gomilu plastičnog otpada. Za francuskog videoumjetnika i sineasta Jean-Gabriela Périota snimanje filmova prije svega je politički čin, a nakon što je ispisao potentnu kroniku o filmskim aktivnostima frakcija njemačke krajnje ljevice tijekom šezdesetih i sedamdesetih, u filmu Naši porazi ulogu snimatelja sada preuzimaju učenici pariške srednje škole. Autor će ih najprije natjerati da rekonstruiraju isječke iz seminalnih komada koji su obilježili pariški svibanj 68', da bi ih potom angažirao u diskusiji o istima. Što je kapitalistički režim? Što su sindikati? Što je politika? Upravo su to neka od pitanja koja Périot postavlja učenicima.

Kanadska autorica Astra Taylor, dobro poznata po svojim prijašnjim doksima Zizek! i Examined Life koji se bave slavnim filozofima, na Subversive se vraća punokrvnim političkim dokumentarcem Što je demokracija? u kojem putuje svijetom i priča s iznimnim ženama, od Elini Perdikouri do Wendy Brown i Silvije Federici pokušavajući odgovoriti na pitanje koji je uopće smisao demokracije danas. Turbulentnu povijest Crne Amerike zajedno sa svakodnevnim crnačkim iskustvima u osvit Trumpove pobjede ispisuje jedan je od najpredanijih kroničara američkog Juga, Roberto Minervini u filmu What You Gonna Do When the World Is on Fire?

Sinoć sam te vidio kako se smiješ kambodžanskog redatelja Kavicha Neanga u svom referiranju na užase Crvenih Kmera spaja intimno i političko, nježno brišući distancu između života i snova, povijesti i poezije, a rezultat je suptilna kronika o moralnom i fizičkom uništenju, ali i krahu čitave jedne generacije. Talijanska redateljica Wilma Labate u doksu Zbogom, Sajgone donosi malo poznatu priču o ženskom soul bendu iz Toskane čije članice usred burne 1968. odlaze na veliku azijsku turneju sanjajući o slavi samo da bi završile usred vijetnamske klaonice u kojoj su morale svirkom zabavljati američke trupe. Ekološkom tematikom bavi se istraživački dokumentarac militantnog veterana Fernanda E. Solanasa (šifra: trilogija Vrijeme žeravice). Putovanje kroz zagađene gradove denuncira zločine počinjene nad okolišem uz državni blagoslov od strane poljoprivrednih korporacija, ali i katastrofalne posljedice njihove pohlepe. Friško s pariškog festivala dokumentarnog filma Cinéma du Réel stiže nam Campo, novi sablasni komad Tiaga Hespanhe koji nas vodi u najveću vojnu bazu u Europi smještenu na rubu Lisabona.

I dok današnjica preferira algoritme i digitalne formate, Subversive Film Festival u ovogodišnjoj igranoj konkurenciji traga za izgubljenim analognim vremenima. U filmu Mamac, Mark Jenkin koristi staru Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku traku, stvarajući osjećaj gledanja nekog starog filma Jeana Epsteina, samo što bretonske ribare sada zamjenjuju oni s Cornwalla. Iz produkcije Ulricha Seidla dolaze Djeca mrtvih u kojem autorski tandem Kelly Copper i Pavol Liska iz legendarnog Nature Theater of Oklahoma, rabi identičnu zrnatost fotografije, dok njihova Super osmica slijedi analogni karneval zombija Harka Harveya u suludoj adaptaciji Elfride Jelinek. U artificijelnom Nož + Srce ( Vanessa Paradis u glavnoj ulozi), stari znanac SFF-a, Yann Gonzalez ispisuje fetišističku posvetu gay-porn „šesnaestici", ali i zaboravljenom 35mm formatu.

U digitalnoj eri prisjećamo se i starog dobrog fotoaparata koji je razorio tsunami selfieja i screenshot euforije. Koristi ga iznimni Richard Billingham u svom začudnom igranom debiju Ray&Liz  gdje kroz umjetničke fotografije oživljava svoje djetinjstvo britanske radničke klase satkanom od sendviča s ciklom i tosta ispečenog na vatri. U filmu Melankolična djevojka njemačke redateljice, spisateljice i glazbenice Susanne Heinrich kao otužna referenca na novu digitalnu eru ostaje samo jedna kičasta fototapeta s tropskom plažom dok autorica kroz 15 vinjeta ispisuje ironični komentar o feminizmu, konzumerizmu, umjetnosti i seksu, u camp-pop spoju ranog Godarda i „kraljevske" Margot Tanenbaum. S berlinskog Foruma stiže nam indie dragulj Dana Sallitta Četrnaest. Ova intimna i mikrobudžetska posveta (ženskom) prijateljstvu mnogo duguje Pialatu i Rohmeru, pristupajući mu s dostatnom dozom nježnosti i iznijansiranog osjećaja za vrijeme i njegove elipse.

U ovogodišnjoj igranoj konkurenciji posebno mjesto pripada veteranima nezavisnog filma. Jedna od najradikalnijih figura tzv. Berlinske filmske škole, Angela Schanelec u filmu Bila sam doma, ali, za koji je na ovogodišnjem Berlinaleu osvojila Srebrnog medvjeda za režiju, artikulira one male trenutke koji oblikuju našu egzistenciju kroz protagoniste čija egzistencija kao da je odsutna i oslobođena od bilo kakve empatije. Novim filmom Jia Zhangke, vodeće figure Šeste generacije kineskog filma, Pepeo ljubavi, dobili smo krajnje neobični spoj hladne melodrame, gangsterskog filma i povijesne freske o ulasku Kine u 21. stoljeće kroz njezinu radikalnu transformaciju u zemlju histeričnog i divljeg kapitalizma. Najpoznatiji sineast u dugotrajnom kućnom pritvoru, Džafar Panahi, nakon vožnje taksijem nanovo sjeda u auto u filmu 3 lica. Ovoga puta u izoliranu iransku regiju u kojoj se prepucij nakon obrezivanja djevojčica konzervira u soli i zakapa. Njegovo putovanje ujedno je i povijest iranskog filma i iskreni hommage njegovu mentoru Kiarostamiju.

Sablasni kraj (europske) civilizacije nagoviješta se u filmu Virgila Verniera Sophia Antipolis u kojem „utvrda Europa" postaje „anti-polis" opsjednut fašističkom sigurnošću i videonadzorom, sa svojim blindiranim vilama, klinikama za estetsku kirurgiju, vjerskim kultovima, do zuba naoružanim zaštitarima i  pripadnicima paravojne ultradesne grupacije koji  pretvaraju ispražnjeni izbjeglički kamp u buktinju. Europa tako postaje tipično linčovski prostor za koji nismo posve sigurni pripada li paralelnom svijetu ili mitologiji.

18.04.2019. 11:31:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh