Žestoko gitarističko ubrzanje

Četiri godine nakon za R.E.M. prosječnog albuma ‘Around the Sun’, dečki su se vratili s novim izdanjem, ‘Accelerate’, koji je uvelike različit u odnosu na prethodnike.

Što će se događati na ‘Accelerate’ ukratko je najavio prvi singl, ‘Supernatural Superserious’ koji je poharao hrvatski eter, što se moglo i očekivati budući da R.E.M. ima mnogo poštovatelja u našim krajevima. U toj pjesmi osjeća se ugođaj njihovih singlova s posljednjih albuma, samo što je ‘Supernatural Superserious’ mnogo više gitaristički orijentiran.

Jedna od najbitnijih promjena, koja je donijela mnogo grublji zvuk, bila je angažiranje vrlo popularnog producenta kod mladih indie rock-bendova, Jacknife Leeja koji je u posljednje vrijeme surađivao osim ostalih i s U2, Green Day, Snow Patrol, Bloc Party, The Hives i Editors. Na prijašnjim smo albumima R.E.M.-a navikli na minutažu koja je u prosjeku bila barem 50-ak minuta, ali ‘Accelerate’ i u tom pogledu pokazuje veliku promjenu, jer traje nešto manje, odnosno tipično rokerskih 35 minuta.

Vokalne dionice Michaela Stipea ponovno su odrađene na vrlo visokom nivou, kako samo on to zna. U nešto mirnijim pjesmama lijepo pjevuši, dok se u bržim dere iz svega glasa prateći buku koju stvara ostatak benda.

S rokerskom ‘Living Well Is the Best Revenge’, koja otvara album, kao da iskaljuju sav bijes koji su skupili tijekom posljednjih godina i nešto mirnijih albuma, dok je ‘Man-Sized Wreath’ ipak nešto standardiziraniji R.E.M. s nešto bučnijim gitarama i melodioznošću na kakvu smo navikli od njih. Najavni singl ‘Supernatural Superserious’ najhitoidnija je pjesma na albumu kojom pokazuju da još uvijek mogu pogoditi fanove ravno u srce.

‘Hollow Man’  započinje kao neka klavirska balada Coldplaya da bi se u refrenu razdramala, dok s ‘Houston’ ukazuju na poimanje politike različito od onog koje zastupa  trenutna američka vlada (‘If the storm doesn’t kill me the government will’).

Naslovna ‘Accelerate’ se tek uklapa u prosjek albuma, s ‘Until the Day Is Done’ ponovno se obrušavaju na Bushevu vladavinu stihovima poput ‘The battle’s been lost, the war is not won’ i ‘The verdict is dire, the country’s in ruins’, a na sličan se način obraća i ‘Mr. Richards’ koja ima najzarazniju melodiju na cijelom albumu.

Sa ‘Sing for the Submarine’ podsjećaju nas na onaj stari R.E.M. od prije desetak-petnaestak godina kada su bili u naponu snage. Pjesma ima jak naboj, nešto slično kao što je imala i ‘E-Bow the Letter’, s time da je ‘Sing for the Submarine’ mnogo bogatije producirana, čime se još jednom dokazao Jacknife Lee. Kada bih mogao birati neki budući singl s ovog albuma, moj bi izbor svakako pao na ovu skladbu.

Za kraj albuma su ostavljene dvije kratke (svega nešto preko dvije minute), punkoidne i brze pjesme. Prva je ‘Horse to Water’ s eksplozivnim gitarama, dok je druga, ‘I’m Gonna DJ’, kao neka vrsta brojalice (makar to nije!), a mogli smo je upoznati već na prošlogodišnjem live-albumu ‘Live’, jer su je svirali na zadnjoj turneji.

Novi milenij i nije dobro započeo za R.E.M., ali s ‘Accelerate’ se vraćaju i u studijskoj formi u punom sjaju, jer je album britak, energičan i vrlo upečatljiv. ‘Accelerate’ je vrlo zaokružen kao žestoka cjelina, ali mu ipak fali par pjesama koje bi dodatno izdigle album da bi bio onakav kakve su radili prije 15-ak godina.