« Komentari
objavljeno prije 12 godina i 10 mjeseci
KOLUMNA

Zašto nam kradu živote?

Fotografija vijesti
Fotografija vijesti (GETTY IMAGES)

U vremenu tranzicije, ‘posao iz snova’ je ideja vodilja svakom građaninu. No, što je to posao iz snova? Čini se kako ova formulacija ima različito značenje za razne pojedince; netko bi radio više, netko manje, netko više uz manje provedenog vremena na poslu, a netko bogme i manje uz manje vremena na poslu. U posljednje vrijeme, u javnosti se nameće samo jedna varijanta, a to je ona ‘živi da bi radio’, umjesto negdašnje ‘radi da bi živio’.

Ovih dana iz Jutarnjeg doznajemo da je jedan naš mladi čovjek, svaka mu čast na tome dovijeka bila, dobio posao ni manje ni više nego u znamenitoj tvrtki koja je izmislila najpopularniju internetsku tražilicu bez koje nam je svakodnevni život na internetu postao uglavnom nezamisliv. Dečko se zove Ante, u Googleu dobiva astronomsku plaću, mirovinsko i zdravstveno, što u SAD-u nije baš česta pojava. Zatim slijede bonusi, dionice, tri besplatna obroka, korištenje bazena, sportskih terena i teretane, masaža, liječnici....

Stara, dobra proleterska: 8-8-8

Ukratko, našemu Anti, koji je doktorirao na Stanfordu, nedostaje još samo harem ili one 72 djevice koje navodno dočekuju bombaše samoubojice kad odu na onaj svijet. Europski studenti informatike maštaju o zaposlenju u Googleu, a magazin Fortune proglašava ga najpoželjnijim mjestom za rad u Sjedinjenim Državama.
Ovakve priče, koje su nesumnjivo u stanovitom trendu, koliko novinarskom toliko PR-ovskom, čitamo posljednjih godina i o nekim domaćim tvrtkama. Jedna od njih također je uvela dvoranu za sportske aktivnosti, u nekima se možete poigrati Playstationom, sve po ugledu na zapadne uzore, jer kako veli Ante, neki dijelovi Googlea izgledaju poput kombinacije svemirskog broda i dječjeg vrtića. Samo malo - dječjeg vrtića? Rade li tamo odrasli ili njihova djeca?

Što je sljedeće? Postavljanje kreveta u uredima? Pjevanje pjesama u čast tvrtki na jutarnjoj gimnastici, kao što rade neki Japanci?

U nekim drugim pričama, pogotovo onima koje veličaju domaće tvrtke i mlade hrvatske japije, nešto međutim pomalo smrdi. Neke reportaže ne donose podatak koji je danas posve izvan trenda, a to je - radno vrijeme. U profesionalno napravljenoj priči o kojoj je ovdje riječ, Ante se na kraju ipak pomalo pojadao da mu žena može dobiti samo šest tjedana porodiljskog dopusta, a on sam ima manje od 15 dana godišnjeg.

Znate onu staru marksističku, kojom su nas indoktrinirali još u šuvarovskoj školi: osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulturnog uzdizanja... Ili u frivolnijoj varijanti, osam sati tek onako, slobodnog vremena? Naravno da ne znate, jer vam je uzor u životu posao u Googleu i igranje Playstationa na poslu, vi ste podanik novog načina razmišljanja, bolje rečeno vaš mozak je u potpunosti ispran public relations propagandom modernog kapitalizma američkog tipa.

Ima, naravno, i drukčijih priča. Tako je drugi naš čovjek, svojedobno omanji genij na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računarstva, prije nekoliko godina dobio posao u Washingtonu. Čim je onamo stigao, upoznao je na poslu 25-godišnjaka koji je upravo zaradio prvih milijun dolara u životu, ali ga je razočaralo što s dotičnim nije uspio progovoriti dvije suvisle rečenice. Novopečeni milijunaš izgledao je kao prosječni trgovac s naše tržnice, boravio je na poslu 25 sati dnevno, nosio trošne cipele i nitko nije mogao shvatiti gdje i kako dotični može potrošiti taj milijun.

Protukapitalističko raspoloženje

Naš nesretnik osjećao se usamljenim: kasno navečer kad bi izlazio s posla, nije imao s kime izaći jer svi ‘normalni’ zaposleni ljudi za to jednostavno nemaju vremena. U klubovima je sretao samo drugu stranu kapitalizma: svodnike, dilere, junkieje, lake žene i ostale bitnike, koji su pak imali prežestok tempo za njega. Vratio se u Hrvatsku poslije nekoliko godina s kojom sijedom vlasi više i odlukom da više nikada neće tamo otići. Osim, naravno, turistički. ‘Tko ne može podnijeti vrućinu, neka izađe iz kuhinje’, rekli bi mu Ameri.

Neko vrijeme je izdržao u obećanoj zemlji, zaradio posve dovoljno, kod nas ili negdje u Europi radit će i dalje. Njegova priča čini se idealnom; probao je taj famozni američki stil života, rekao mu ‘ne, hvala’ i potom nastavio dalje. Međutim, problem je što bi lik iz ove priče danas bio proglašen gubitnikom, jer naš sustav vrijednosti više i ne postoji, nego smo ga preuzeli od Amerikanaca. ‘Luzeru, luzeru’, odjekuje mu možda negdje u malome mozgu dok ovih dana ponovo uživa u slobodnom vremenu s obitelji koju je u međuvremenu zasnovao. Tako se naš nesuđeni američki milijunaš vratio dobroj staroj proleterskoj paroli 8-8-8. Eto ga opet posve sretnog i zadovoljnog.

Navodno u Hrvatskoj vlada opasno protukapitalističko raspoloženje, upozoravaju ozbiljni ljudi od pera, a ovaj rakurs djelomice podsjeća na negdašnje pisanije o ‘antisocijalističkim pojavama’. Ne moramo valjda kao tuljani vječno kimati glavama i biti presretni činjenicom da smo napokon dospjeli u toliko željeno kapitalističko društvo? Trebamo li biti preoduševljeni time da smo dosegli ‘kraj povijesti’ u društvenom uređenju koje je daleko od savršenog, ali bolje od njega još uvijek nije izmišljeno? Trebamo li se udaviti u propagandi o saunama, fitness dvoranama i bazenima u tvrtkama, u kojima nam zapravo žele ukrasti privatne živote u slavu korporacije? Što je sljedeće? Postavljanje kreveta u uredima? Pjevanje pjesama u čast tvrtki na jutarnjoj gimnastici, kao što rade neki Japanci? Naposljetku, ako u Hrvatskoj i vlada određeno protukapitalističko raspoloženje, ne bi li se trebalo priupitati je li ono plod nečega trulog u tom kapitalizmu, ili posljedica isključivo neradnika koji uspaljuju nedužni narod protiv režimskog načina razmišljanja?

Socijalna svijest na razini papučice

Ako nam duhovne potrebe zadovoljava igranje Playstationa na poslu, te ako nam ovaj glamurozni podatak zamagljuje općenita razmišljanja o položaju pojedinca u svijetu krupnog kapitala, onda je naša socijalna svijest na razini papučice iliti euglene. Unatoč tome što smo vjerojatno školovani i znamo sve o modernim komunikacijskim gadgetima, tek nam preostaje proći sindikalnu školu koju su, recimo, prošli britanski rudari osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Znate onu sliku iz mnogih privatnih firmi: sedam je navečer, a zaposlenici gledaju na sat. Išli bi kući, ali ne smiju to učiniti prije onog ljigavca koji ostaje cijeli dan na poslu jer nema pametnije zabave u životu - odu li prije njega, on će biti proglašen najboljim radnikom, a ni šefovi još nisu spakirali stvari pa je i njih pametnije pričekati. Nikad se ne zna...

Nedavno je u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi održan baš zgodan večernji ekokviz. Klinci su se odlično zabavili, pokazali zavidno znanje, dobili čokoladu, kolu i grickalice, ali jedna je važna stvar nedostajala: publika. Na pitanje profesoru biologije zašto ovako sjajne klince nisu došli gledati njihovi roditelji, stigao je odgovor: ‘Znate kako je, ljudi danas dugo rade.’. Bio je petak navečer.

Piše: Petar Glodić
20.01.2008. 03:52:32
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh