Zagrebačka ljubavna nit

U grad se uputim obično s Glavnog kolodvora prema parku Zrinjevac. Volim tako laganom šetnjom stići do Trga bana Jelačića. Moj cilj je zakoračiti u Ilicu jer se tamo zbog obiteljske priče s majčine strane vraćam pomalo samom sebi. Iz grada odlazim sjetan, jer Zagreb nikada ne pokazuje ni trag namjere da u meni prepozna dio sebe. Moja putovanja u glavni grad Hrvatske bila su prije svega putovanja u majčinu prošlost.

Rođena Zagrepčanka

Tek sada shvaćam koliko je mojoj majci apsurdno moralo zazvučati to kada sam je jednom u bosanskoj kasabi gdje je radila kao učiteljica nazvao rođenom Zagrepčankom.  Jer od te kasabe i našeg života u njoj Zagreb je zaista bio jako, jako daleko. Ipak,  to što sam izrekao bila je neoboriva činjenica - ona je rođena u Ilici svibnja 1932. Te godine je Heisenberg dobio Nobelovu nagradu za fiziku, a za književnost je ona pripala Johnu Galsworthyju. Majčini vršnjaci su bili Johnny Cash, Elizabeth Taylor i Andrej Tarkovski. Stjepan Radić je na dan njenog rođenja već bio mrtav, kralj Aleksandar još uvijek živ, Hitleru je potrebno još samo osam mjeseci da prigrabi vlast.  

Majčin otac Rodoljub Bunić, šabački gimnazijalac, rodom iz Donjeg Milanovca, došao je u Zagreb, pretpostavljam kao vojni stipendist, kako bi studirao veterinu.  Po diplomiranju 1930. čekao ga je oficirski čin pri kraljevskim ergelama. I ljubav s rođenom Zagrepčankom, Anom Ilej - iza tog u Titovoj Jugoslaviji slaveniziranog načina pisanja djevojačkog prezimena moje bake, krije se talijansko prezime De Illey. Njezini preci po ocu,  Talijani iz Senja, ponijeli su ga u Zagreb. Ana je, sudeći po  krsnom listu, rođena u Tomićevoj, ulici koja od Ilice vodi do Uspinjače kojom se turisti penju na Gornji grad.  Krštena je preko puta Sabora u Crkvi Svetog Marka, jednoj od najstarijih građevina u Zagrebu,  čiji je heraldički ukrašeni krov simbol Hrvatske.

Ana i Rodoljub su se vjenčali u Preobraženjskoj crkvi na nekoliko koraka od Ilice. Ona je formalno postala pravoslavka s obzirom na to da ni tadašnji običaji niti crkveni zakoni nisu predviđali multikonfesionalni brak. 

Majčin grad

Ana se voljela potpisivati kao Anetta.  Ona i Rodoljub su živjeli na samom početku Ilice u prostranom stanu. Tu, u svom rodnom gradu, Ana je rodila dvoje djece - moju majku Maru i njenog brata Dušana. Djeca su krštena u obližnjoj Preobraženskoj crkvi. O tim godinama u poprilično imućnoj oficirskoj obitelji majka je nerado pričala. Ne zato što nije voljela taj dio svog života. Nego zbog toga što je ono što je uslijedilo u ratu bilo toliko mučno (ostala je siroče) pa bi sjećanje na blagostanje i uređenost tog svijeta bilo previše bolno. Posljednjih nekoliko godina pred njenu smrt uspio sam iz nje izvući nekoliko zagrebačkih slika.

Rodoljub nikada nije vikao.  Ipak su djeca, kada bi se pojavio u uniformi i sa sabljom, utihnula. Brkatog, suhonjavog oficira prodornog pogleda doživljavali su kao strogog. Ali kada bi pomalo pripit dolazio iz oficirskog kluba ili neke od zagrebačkih pivnica, ljubio bi Anu i djecu: "Dođi meni Anjuška". Pisao je jesenjinovske pjesme, ćiriličnim krasopisom. Majka se sjećala finog rublja, lijepog nakita, japanskog servisa za čaj Sacuma, škripavih podova i posilnog vojnika koji je cijepao drva i išao u nabavku.

Sve ovo mi iskrsava pred očima kada šetam Zagrebom. Nije da radim samo to. Odem do Tkalčićeve (zagrebačke Skadarlije) kao bih nešto pregrizao. Ili do „Pivovare Medvedgrad" nadomak Matice hrvatske na najbolje pivo u gradu. Kavu popijem u Kavkazu.

Ipak se, dok se muvam centrom, obavezno sjetim da je između katoličke crkve na Gornjem gradu i pravoslavne, dolje kod Ilice, razapeta nit ljubavi moje bake i mog djeda. Mnogi misle da ona ne postoji, da je nemoguća. Ali ja je imam u sebi živu - ja sam ta nit.

Lončarska cesta

Glavna zagrebačka ulica je dobila ime prema potoku uz koji su još prije nekoliko stotina godina živjeli lončari. Oni su iz korita potoka vadili ilovaču kako bi od nje radili lonce. Pa su tako nazvali i svoju ulicu. Ona se najprije zvala Lončarska cesta. A potom Ilica. Tijekom posljednja dva stoljeća razvila se u reprezentativni dio Zagreba.

Iz Zagreba sam krajem sedamdesetih, s jednodnevne gimnazijske ekskurzije donio ploču s filmskom glazbom iz Groznice subotnje večeri. Još uvijek sam bio dijete koje reagira na svjetlucavo obećanje iz bruklinske diskoteke. Taj sladunjavi pop zvuk nije mi ostao jedini  glazbeni mladalački grijeh. O, Ana, tugo mojih dana, pjevao je promuklim glasom na svim radio stanicama Vlado Kalember, basist zagrebačke pop grupe Srebrna krila, izmamljujući uzdah gimnazijalki i zavist gimnazijalaca. To se pretvorilo u ekskurzijski hit. Novopečeni tuzlanski gimnazijalci, nagomilani na zadnjim sjedištima autobusa, predvođeni Vasinom gitarom, ponavljali su taj refren do iznemoglosti na noćnom povratku iz Zagreba. Dugo nisam povezao to urlanje nadobudnih pubertetlija bez sluha i moju obiteljsku priču.

Naknadno bolje povezujem stvari. Majka je često bila tužna kada bi pomislila na svoju majku, Anu. I ja sam bio tužan jer je nikada nisam upoznao. To je valjda ta Ana o kojoj sam i ja pjevao, nakon što sam prvi put vidio njezin Zagreb.

Borongajska godina

Onda je došla Azra i otpuhala iz mojeg muzičkog ukusa svaku vrstu pop-sladunjavosti. „Kada Zagreb izranja iz sna.../ Nudim ti popljuvane gradske ulice / Filigranski pločnici / za šljakere koji piju ko pesi / osjećam da lutam kroz terase svijesti..." Džonijev Zagreb je bio uzbudljiviji od svih ostalih gradova u Jugoslaviji, jer ga je on opjevao u jedinstvenoj kombinaciji iskonskog rok-bijesa, lirike, sevdaha i falšanja.

Ali Zagreb u koji sam ja došao poslije gimnazije nije bio taj. Kasarna Borongaj je za nekog poput mene bila odlična pacifistička škola. Poslije prvih tjedana očajanja našao sam odličnu razbibrigu: udružio sam se s Milošem iz Bijelog Polja i gotovo svake noći u trenirci bježao preko žice. Kada se ne bismo napijali po obližnjim krčmama u kojima su bosanski šoferi plaćali vojsci turu za turom, jednostavno bih hodao Dubravom, zavirujući u radnje s novim pločama i u lica djevojaka.

U Lisinskom sam gledao rok operu „Zelenokosa". Te godine sam saznao da je rođeni stric moje majke, Rodoljubov mlađi brat, živ i zdrav, da je bio vojni pilot i da uživa u zagrebačkoj mirovini. Jednom sam otišao na ručak, njegova supruga Anđelka je dobro kuhala. Nisam ga pitao, a sada mi je žao, o djedu, o Aneti, o Donjem Milanovcu. On je sa svojom Zagrepčankom imao djecu - moje bliske rođake. Ali život nam nije namijenio rođačku bliskost.

Odbačeno dijete

Autor ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora

Sestra je 1994. poslije dvije godine rata izišla iz Bosne i pošla meni za Njemačku - preko Zagreba. Tada je boravila neko vrijeme kod brata našeg djeda. Majka je ostala u Tuzli kako bi sačekala kraj rata i vratila se u svoj granatirani stan. Sestra je za nju pokušala dobiti hrvatsku putovnicu, kako bi lakše putovala u Njemačku.

U Zagrebu je izvadila  Anin rodni i krsni list, majčin rodni list, uredno spakirala dokumentaciju dviju rođenih Zagrepčanki. I otišla tražiti državljanstvo za majku. Rekli su joj da nedostaje dokaz da se netko njen izjasnio kao Hrvat. Bez toga nema državljanstva, pa ni putovnice. Ius sanguinis - plemensko poimanje države kao pravnog poklopca za ekskluzivnu etniju, ispriječilo se želji davnašnjeg ratnog siročeta da mu rodni grad bude pribježište.

Majka nije bila Hrvatica nego Jugoslavenka sa simpatijama prema Bosni. Ionako je sa stanovišta činovnika mlade hrvatske države Mara bila opskrbljena pogrešnom konfesijom u krsnom listu. Nije bilo papira koji bi zadovoljio žeđ za fikcijom srodne krvi. Majka je bila samo - rođena Zagrepčanka.