Rode nas vraćaju u zlatno doba televizije

TV serija ‘Vratit će se rode’ pojavila se gotovo niotkuda u našoj javnosti, poslovično nezainteresiranoj za sve što dolazi izvan naših malih, skučenih okvira. Kada je Nova TV počela s njezinim emitiranjem, valjda su samo zadrti fanovi srpskih filmova okrenuli program i pogledali prvu epizodu.

Sada, poslije više od dva mjeseca prikazivanja, možemo govoriti o nečemu što je izašlo iz okvira izlizane fraze ‘kulta’, jer se očito radi o proizvodu usporedivom s najvećim televizijskim pothvatima u bivšoj državi. Iz toga proizlazi da ovaj serijal nema baš nikakvu konkurenciju u sadašnjoj TV proizvodnji. Za razliku od prvih dana emitiranja ‘Roda’, dodaci dnevnih novina posvećeni televizijskom programu posljednjih nekoliko tjedana marljivo najavljuju sadržaj svake epizode.

Serijal redatelja Gorana Gajića, koji je osmislio glumac i producent Dragan Bjelogrlić, a izvanredno ga napisao scenarist Nikola Pejaković, sam je sebi probio put do gledatelja i u tome je jedna od mnogih njegovih vrijednosti. Posljednji sličan slučaj u pop-kulturi zabilježen je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je potpuno anonimna splitska skupina TBF izdala album ‘Umjetnost zdravog đira’. Ignoriran čak i od vlastitog izdavača, s tek dvije-tri osrednje recenzije u novinama, ovaj je CD uvršten u klasike domaće pop-glazbe. Nije bilo mastodontskih reklama, nije bilo prijatelja na televizijama i u novinama - bilo je samo izvanredne glazbe koja je zavladala ljudskim srcima.

Heroji suvremenog doba

No ‘Rode’ su i zbog drugih razloga postale pop-kulturni događaj godine - iako je serija samo normalna i ljudska, te je očito da je proizvode normalni ljudi za obične ljude, ona je u aktualnoj konstelaciji poprilično subverzivna. Danas, kada vladaju opća trivija i sapunanje ljudskih mozgova, sve po principu ‘mazni lovu i bježi’, netko se tamo u državi koja se neprekidno raspada po šavovima posljednjih 20 godina, dosjetio raditi po apsolutno svim svjetskim standardima. Zbog toga se ne radi o običnoj zabavi, nego o glasnom kriku normalnih u nenormalnom razdoblju, umjetničkom djelu koje vraća nadu da još uvijek nije sve otišlo do vraga.

Biti toliko lud i hrabar jednostavno se mora na kraju isplatiti. Zbog toga su Gajić i Bjelogrlić svojevrsni heroji današnjeg vremena. Njihova serija nije samo vrhunski napravljena u zanatskom smislu, nego ima i ‘ono nešto’, istinsku poetsku razinu, koja ju još više razlikuje od bilo čega viđenog. Velik dio zasluga pripada glumcu, redatelju, glazbeniku i scenaristu Nikoli Pejakoviću, poznatom po ulozi Halila iz ‘Lepa sela lepo gore’. U taj je film Pejaković također ugradio dobar dio svoje spisateljske sposobnosti, ali mu to nije bilo priznato ni na najavnoj špici. Scenarist je priču razgranao na sijaset karaktera: na građane, seljake, profitere, mafioze, obične ljude satrane teškim životom, narkomane, korumpirane političare, ukratko na sve one koji još uvijek postoje, makar nam tabloidna televizija govorila da u tranziciji egzistiraju samo bogati, lijepi i moćni.

Danas, kada vlada sapunanje ljudskih mozgova, netko se tamo u državi koja se raspada po šavovima, dosjetio raditi po svim svjetskim standardima.

Ništa nije bilo prepušteno baš nikakvom slučaju, koliko što se tiče zanatske izvedbe, toliko i u slučaju ‘poezije’. Snimano je najmodernijom tehnologijom, a glazbu podijeljenu na urbanu i ruralnu napisali su Dušan Kojić Koja i Saša Lošić Loša.

Glumci nisu samo pomno odabrani za glavne uloge, nego je odabirom niza epizodista napravljen znalački hommage negdašnjoj filmskoj i televizijskoj produkciji. Tako se u epizodnim ulogama pojavljuje Miodrag Radovanović Mrgud, nezaboravan po kreaciji folksdojčerskoga gestapovca Šicera iz ‘Salaša u malom ritu’ Branka Bauera. Osim njega, manje uloge dobili su heroina ‘novovalnog’ YU filma Sonja Savić, te izvorno zagrebački glumac Miodrag Krivokapić (Mačak pod šljemom). Tu je i Mirjana Joković, koja je kao klinka postala poznata u ‘Sivom domu’, brutalnoj TV seriji o delinkventima iz maloljetničkog zatvora.

Glumci u glavnim ulogama su jednostavno briljantni. Teško je izdvojiti nekoga s impozantnog popisa imena: Đuričko, Bjelogrlić, Todorović, Banjac, Karanović… Međutim, najosobniji pečat dao je mladi glumac Bojan Dimitrijević koji je genijalno odigrao narkomana Pikca. Njegov karakterističan govor, mimika i štosevi već su postali dio urbanih mitova, a potpuno je izvjesno da će ga ova uloga pratiti do kraja karijere. Dimitrijevićeva rola podsjeća na onu Richarda E. Granta, koji je ušao u legendu sličnom narkointerpretacijom u znamenitom britanskom filmu ‘Withnail & I’ iz 1987. godine, koji pamte generacije Britanaca, a dijalozi iz filma ušli su u svakodnevnu uporabu. Bizarna pojedinost: Selo Baranda stvarno postoji u Vojvodini, u njemu Bjelogrlić ima vikendicu.

Afirmacija u srednjim godinama 

U ‘Rodama’ se zapravo radi o svojevrsnom osvetničkom projektu generacije koja je još krajem osamdesetih godina trebala doseći kreativni vrhunac. Takav je rasplet odložen jer je tada vrijeme stalo, pa su do izražaja došli neki drugi likovi. Putevi kreatora serije bili su još prije 20 godina isprepleteni, jer su većinom zajedno studirali na Beogradskoj akademiji. Gajić i Koja radili su na filmu ‘Kako je propao rokenrol’, dok je Srđan Žika Todorović (Dule Krtola Pacov) još kao 17-godišnji sin velikog tate Bore bio bubnjar Kojine Discipline kičme na njezinom prvom albumu iz 1982. godine.

Ipak početak i kraj ove priče pripadaju Goranu Gajiću, donedavno nerealiziranom talentu, koji ovih dana doživljava punu afirmaciju u svojim srednjim godinama. Da nema njegove izvanredne, suptilne režije, pedantnog pristupa glumcima i svakom detalju, ‘Rode’ bi tek ostale neizbrušeni dijamant, a ne posve zaokruženo djelo.

Ovaj apatrid koji od 1991. živi sa suprugom Mirom Furlan u Sjedinjenim Državama, ondje je dobivao tek mrvice posla koji mu je po nadarenosti trebao pripasti, režirajući pojedine epizode velike serije ‘Oz’ i SF konfekcije ‘Babylon 5’. Gajić je dobar dio 80-ih proveo u Zagrebu, gdje je sa Zoranom Pezom radio underground ‘Veselu televiziju’, program koji je bio prikazivan u negdašnjem Klubu ‘Lapidarij’. 

Sada se Gajić poput malog Damjana iz ‘Zimovanja u Jakobsfeldu’ slobodno može okrenuti i viknuti onu znamenitu: Lajte, kere Jakobsfelda…

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro express podržava različita gledišta.