Velika retrospektiva Francisa Forda Coppole u kinu Tuškanac

Projekcijom redateljeve verzije filma Apokalipsa danas: Final Cut (1979/2019), kino Tuškanac otvorit će veliku retrospektivu velikana svjetskog filma, američkog redatelja, scenarista i producenta Francisa Forda Coppole.

Od 19. do 28. rujna bit će prikazano šesnaest njegovih filmova, od filmskih klasika poput trilogije Kum, remek-djela Prisluškivanje (1974), izvrsne ekranizacije Drakule (1992) do niza naslova nastalih u razdoblju od konca 1960-ih do ranih 2000-ih.  

Retrospektivu Francisa Forda Coppole zagrebačko kino Tuškanac otvorit će u ponedjeljak 19. rujna Apokalipsom danas: Final Cut (1979/2019), jednim od najslavnijih ratnih filmova svih vremena i jednim od najboljih filmova u povijesti kinematografije. Film u kojem su sjajne uloge ostvarili Marlon Brando, Martin Sheen, Robert Duvall i drugi, slobodna je adaptacija znamenitog romana Srce tame Josepha Conrada, a roman i film ostali su suštinski povezani dubokim interesom za mračne kutove ljudske duše, odnosno doslovnim i metaforičnim riječnim putovanjem u srce tame.

Filmski klasik Kum (1972), kronika jedne izuzetne obitelji i metafora američkog kapitalizma prerastao je u epsku sagu o karizmatičnim likovima dostojnima antičkih ili Shakespearovih tragedija, što se u filmu materijaliziralo zadivljujućom Coppolinom režijom, uključujući briljantan izbor glumaca (Marlon Brando, Al Pacino, James Caan i dr.) i rad s njima. Kum je postigao ogroman uspjeh u kinima i kod kritike, osvojio je Oscare za najbolji film, scenarističku adaptaciju i glavnog glumca (iako je Brando odbio nagradu), a s godinama reputacija je filmu samo rasla.

Jedan od najboljih filmova svih vremena Kum II (1974), Coppola je zamislio i realizirao s dvije paralelne priče jukstaponirajući uspon familije pod Vitom Corleoneom i njezin sumrak pod njegovim sinom Michaelom. Riječ je o briljantno izvedenoj paralelnoj narativnoj strukturi, filmu čija je doslovno svaka sekvenca maestralno uobličena, ostvarenju izuzetne atmosfere i vrhunskih glumačkih izvedbi, te izvanredno potresne semantike. Ujedno je riječ i o prvom hollywoodskom visokobudžetnom nastavku, nakon kojeg je praksa snimanja nastavaka postala vrlo popularna.

Zadnji dio kultne trilogije Kum III (1990) Coppola je zamislio kao epilog, a ne nastavak. Iako je smatrao da je s prva dva Kuma ispričao kompletnu priču o newyorškoj mafijaškoj obitelji Corleone, kad mu je kompanija Paramount ponudila da diptih pretvori u triptih prihvatio je, ali ne vođen kreativnim motivima nego posve prozaičnima: trebao mu je novac jer se još nije oporavio od financijskog sloma izazvanog neuspjehom filma Jednom iz ljubavi. Kritika je film primila dobro, ali bez puno entuzijazma, a film je imao solidnu zaradu u kinima i bio nominiran za sedam Oscara.

Još jedan značajan Coppolin film iz 1970-ih je psihološki triler Prisluškivanje (1974), nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu. Film je izašao nakon izbijanja afere Watergate zahvaljujući čemu su u njemu intrigantan odraz pronašli tada izuzetno aktualni problemi povezani s prisluškivanjem i zadiranjem tehnologije u privatnost. Maestralno režiran, iznimno atmosferičan i sjajno glumljen film (Gene Hackman) ekspandirajućeg paranoidnog ozračja i vizualne dojmljivosti, Coppola je prema vlastitim riječima snimio pod utjecajem remek-djela Povećanje Michelangela Antonionija.

Na programu kina Tuškanac naći će se i Kišni ljudi (1969), jedan od najosobnijih filmova čitava Coppolina opusa. Egzistencijalističko ostvarenje o potrazi za individualnim identitetom i smislom jedno je od korijenskih ostvarenja onog što će ubrzo biti nazvano Novim Hollywoodom, a film je bitan i kao prva suradnja Coppole i Georgea Lucasa s kojim je osnovao kompaniju American Zoetrope. Kritika je film tada primila podijeljeno, no film danas ima kultni status i nezaobilazno je štivo za svakog ambicioznijeg filmofila.

U realizaciju glazbene romantične drame Jednom iz ljubavi (1981) Coppola je krenuo želeći snimiti jedan opušteniji uradak, pogotovo nakon iscrpljujućeg snimanja Apokalipse danas. Ipak, zbog više odluka tijekom snimanja troškovi su enormno porasli, film je katastrofalno skrahirao u kinima, a i kritika ga je uglavnom pokopala. Coppola je zapao u teške dugove koje je bio prisiljen otplaćivati čitavo desetljeće, pri čemu mu je kompanija Zoetrope bankrotirala. Danas taj film niz kritičara smatra nevjerojatno podcijenjenim i hvali njegovu vizualnu virtuoznost. 

Autjsaderi (1983) su znameniti po glumačkoj ekipi sastavljenoj od glumaca koji su tada bili na počecima svojih karijera, a uskoro će postati velike zvijezde, kao što su Matt Dillon, Patrick Swayze, Rob Lowe, Emilio Estevez, Tom Cruise i dr. Na inzistiranje ljudi iz Warner Brosa, Coppola je drastično skratio trajanje filma sa 130 na 91 minutu što je izazvalo nezadovoljstvo poklonika romana po kojem je adaptiran. Mnogo godina kasnije realizirao je proširenu redateljsku verziju, a kino Tuškanac prikazat će upravo tu verziju iz 2005, prvi put u Hrvatskoj na velikom platnu.

Još jedna Coppolina adaptacija omladinskog supkulturnog romana S. E. Hinton je film Štemer (1983) u kojem glavne uloge tumače Matt Dillon, Mickey Rourke i Diane Lane, dok postavu čine i Nicolas Cage, Dennis Hopper te Chris Penn. Coppolu je romanu privukao središnji odnos dvojice braće, pri čemu mlađi idolizira intelektualno superiornog starijeg, jer ga je taj odnos jako podsjetio na odnos između njega i njegova starijeg brata Augusta (oca Nicolasa Cagea) pa je film njemu i posvećen. Film je zanimljiv eksperiment i ide u red pet Coppoli najdražih njegovih filmova.

Film Cotton Club (1984) bio je nadahnut slikovnom knjigom o povijesti slavnog jazz kluba iz newyorškog Harlema. Glavnu ulogu odigrao je Richard Gere, u međuvremenu proslavljen Oficirom i džentlmenom. Posrijedi je djelo izuzetnog dizajna odnosno fascinantne rekonstrukcije razdoblja, zasluženo nominirano za Oscara za najbolju scenografiju (također i montažu) te za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma - drame i filmske režije. I kritika mu je bila prilično naklonjena ističući energičnost filma i nezaboravne glumačke izvedbe, kao i vizualnu i muzičku izvrsnost.

Fantazijska komedija Peggy Sue se udala (1986) je osovljena oko Kathleen Turner koja je, pomalo nevjerojatno, baš za tu ulogu dobila svoju prvu i jedinu nominaciju za Oscara (iako je prethodno ostvarila maestralne role u izuzetnim filmovima). Glavni partner joj je Coppolin nećak Nicolas Cage, u jednoj od svojih prvih istaknutijih uloga. Film je dočekan pozitivnim kritikama, čiji je sukus da je riječ o još jednom od brojnih nostalgičnih filmova nastalih 1980-ih, ali da nijedan od tih filmova nema ono što ima Coppolin - Kathleen Turner u odličnoj glavnoj ulozi. 

Tucker: Čovjek i njegov san (1988) je film o legendarnom automobilskom vizionaru Prestonu Tuckeru kojeg je izvrsno odigrao Jeff Bridges. Coppola je film inicijalno zamislio kao mračni eksperimentalni mjuzikl, no njegov bliski prijatelj i nekadašnji poslovni partner George Lucas ga je uvjerio da radije napravi film kao posvetu poetici Franca Capre. Coppola je čak predložio Capri da producira film, no on ga je odbio, smatrajući da nema dobre izglede. Iako je kritika dobro primila film, publika i nije toliko pa je ostao u minusu na kino blagajnama.

Jedan od komercijalno najuspješnijih filmova u Coppolinoj karijeri svakako je Drakula (1992). Njegova ambicija bila je da izvorniku, romanu Brama Stokera objavljenom 1897. godine, prvi put da filmski dignitet koje to nadasve interesantno djelo zaslužuje. Naslovni lik Drakule je postavio kao romantičarskog prokletnika, a donekle je uvažio i narativnu kompleksnost romana, pa je romantičarski zanos, podržan fascinantnim dizajnom i karizmatičnim nastupom Garyja Oldmana, jedna od neodoljivih vrijednosti filma.

Retrospektiva uključuje i Čudotvorca (1997), posljednji autorov film realiziran 1990-ih. Adaptacija romana tada ultrapopularnog pisca Johna Grishama ostvarila je najmanji prinos na kino blagajnama od svih ekranizacija Grishama pa su producenti ostali razočarani. Međutim, kritičari su film dočekali uglavnom pozitivnim recenzijama, a i sam Grisham je izjavio da je to najbolja adaptacija nekog njegovog romana. Matt Damon je u Čudotvorcu ostvario svoju prvu veliku glavnu ulogu, a glumačku postavu čine i Danny DeVito, John Voight, Claire Danes, Dean Stockwell i Teresa Wright.

Mladost bez mladosti (2007) prvi je Coppolin film nakon desetogodišnje stanke. Riječ je o adaptaciji istoimene novele znamenitog povjesničara religija i filozofa Mirceae Eliadea s Timom Rothom u glavnoj ulozi. Film su kritika i publika slabo primile pa je ostvario veliki financijski gubitak. Kritičari su mu priznavali dopadljiv vizualni stil, ali zamjerali miješanje suviše velikog broja žanrova i vrlo konfuzan zaplet, no bilo je napisa koji su sugerirali umješno stapanje snova i svakodnevnog života te isticali vizualno i narativno eksperimentiranje.

Za film Tetro (2009) Coppola je napisao svoj prvi originalni scenarij još od vremena Prisluškivanja (1974). Film je odlučio snimati u Argentini, privučen bogatim kulturnim nasljeđem te zemlje. Glavnu ulogu odigrao je kontroverzni, karizmatični i problematični Vincent Gallo. Kritika je film dobro primila, a generalna ocjena bila je da se radi o kompleksnoj meditaciji na temu obiteljske dinamike, čija zarobljavajuća vizualnost i emocionalna jezgra kompenziraju neujednačenu naraciju. Sam Coppola izjavio je da je Tetro njegov najljepši film i jedan od najosobnijih.