« Ekosfera
objavljeno prije 1 mjesec i 5 dana
UPS!

Vaš novi mobitel je ubrzo i (problematični) otpad

Skupo smo ih platili i nadamo se da će trajati vječito. Ali električni uređaji prilično brzo završavaju na otpadu - i takvog problematičnog otpada je već prava planina. Kako to uopće riješiti?

I što sad s njim?
I što sad s njim? (Arhiva)
Više o

otpad

,

mobitel

Mobiteli, računala, hladnjaci, ali i solarni paneli i uređaji svih vrsta: radujemo se kad ih nabavimo. Ali u razvijenom svijetu se čim "novi" dođe u kuću odmah postavlja i pitanje: što sa "starim"?

Svake godine prosječni Amerikanac proizvede oko 19 kilograma električnog otpada, svaki Nijemac skoro 23 kilograma, Norvežanin čak preko 28 kila. Sve se to onda zbraja u planinu od preko 53.000.000 tona električnog otpada koliko smo svi skupa uspjeli stvoriti - to je negdje masa oko 5.300 Eifelovih tornjeva, kako izvještava novi Global E-Waste Monitor Ujedinjenih naroda za prošlu godinu.

Čak i ako "stari" više ne radi, pomislit ćemo kako on ipak još nešto vrijedi: konačno, skupo smo ga platili kad je bio nov. I imamo pravo: u njima u pravilu ima i dragocjenih sirovina: zlata, platine, bakra, rijetkih metala... U toj planini električnog otpada se zapravo krije vrijednost od oko 57 milijardi dolara.

Bolje i ne pitati gdje je "stari"

Usprkos tome proteklih godina se manje od petine takvog otpada na pravilan način sakupilo i recikliralo. Jedan dio završava kod posrednika koji ih popravljaju i prodaju onima kojima je dovoljan i rabljeni - ali današnji aparati se sve teže uopće mogu popravljati. A ostatak - završava kojekako i u pravilu na granici zakona. Mnogi se neće niti gnjaviti odlaziti u reciklažno dvorište samo zbog jednog miksera koji je otkazao poslušnost: često će završiti u običnom smeću i tako na deponiju ili će biti spaljen.

Jednom značajnom dijelu takvog otpada je sudbina još mutnija tako da se točno niti ne zna, koliko ga ima: procjene sežu od 7 pa sve do 20%. Nakon što se ubrala naknada za zbrinjavanje takvog otpada on na papiru prestaje biti što je to doista i odlazi negdje daleko. I baš to onda u pravilu završava na divljim deponijima na istoku Europe, Azije ili Afrike.

Tamošnjoj sirotinji je i to izvor zarade: golim rukama kopaju po tim starim uređajima, najčešće ih pale kako bi metale razdvojili od plastike. Ekološki - to je katastrofa epskih razmjera: ta naša planina električnog otpada sadrži oko 50 tona žive, 71.000 bromiranih usporivača plamena, čitavo mnoštvo ostalih kemijskih sastojaka kojima nipošto nije mjesto u okolišu - i u ljudskim plućima. Samo kad je riječ o ugljičnom dioksidu je to oko 98 milijuna tona.

Električni otpad raste velikom brzinom

I što je najgore: ta planina električnog otpada raste velikom brzinom, u posljednjih pet godina brže nego što je rastao BDP svih zemalja, upozorava Antonis Mavropoulos koji je na čelu udruge International Solid Waste Association.

Rüdiger Kühr je jedan od autora ovog izvješća UN-a o električnom otpadu i on nas upozorava kako je rast takvog otpada neposredno povezan i s porastom blagostanja prije svega u zemljama koje su se još nedavno smatrale zemljama u razvoju. Ali problem jest i što je sve više aparata i pomagala "na struju" čija je sudbina onda također završiti na toj planini.

Stari je problem i tehnološki razvoj: doduše on više nije tako vrtoglav, ali i sad neće proći osobito dugo dok vaš novi mobitel ili računalo postane beznadno staro i nesposobno. Onda je tu i poplava električnih vozila - automobila, bicikala, romobila... Sve u svemu, nije nerealno očekivati da bi se ta planina električnog otpada u samo deset godina mogla povećati za čitavih dvadeset milijuna tona, na oko 74 milijuna tona u godini 2030.

Može se - i mora se više

Kühr nas uvjerava kako se zapravo svaki električni uređaj može gotovo potpuno reciklirati - u načelu. Jer često to znači preveliki trošak energije i radne snage da bi se to "isplatilo". No može se mnogo više: u Europi se već 2019. htjelo doći do cilja reciklirati 65% električnog otpada, no došlo se jedva do 42%.

Kako bi toga bilo više treba se nešto promijeniti na svim stranama. Potrošači su možda previše lijeni sami odnositi električni otpad u reciklažna dvorišta jer u mnogim gradovima se više uopće ne sakuplja takav otpad s kućnog praga. Kühr misli i kako bi na primjer proizvođači mobitela i telekomunikacijske kompanije mogle prestati prodavati uređaje, nego ih tek iznajmljivati. Mušterija bi tako uvijek mogao u džepu imati najnoviji model, ali on bi i dalje bio u vlasništvu telekomunikacijske tvrtke koja bi ga onda i reciklirala. To je već negdje uobičajena praksa, na primjer za uredske fotokopirne uređaje.

I na koncu, tu je i raspoloženje javnosti koja načelno želi živjeti u ravnoteži s prirodom. Proizvođači bi zato mogli već na svojim uređajima jasno označiti u kojoj mjeri je on proizvod reciklaže i koliko je ekološki podnošljiv. Sve u svemu, Kühru nije jasno zašto se u ovoj raspravi o klimi toliko govori i raspravlja o ekologiji i kod proizvođača automobila i u zračnom prijevozu. Ali, kod proizvođača budućeg električnog otpada se niti ne govori mnogo - a čini još manje. Makar već tonemo u njemu.

04.07.2020. 10:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh