Ususret posljednjoj borbi

Angelu Merkel i kao čovjeka i kao političarku dugo nije bilo teško predstaviti. Bila je to priča o uspjehu. Jedino što nas je uvijek čudilo je njena oporost, njeni ukočeni nastupi, njena skromna retorika, nešto piskaviji glas. Dugo je u zraku visjelo pitanje kako jedna takva osoba može biti tako uspješna i kako može zračiti takvim autoritetom.

U međuvremenu znamo mnogo više: povjerenje u nju je demoskopski osigurano. Kad je Merkel u pitanju, niko ne dolazi na ideju da bi ona mogla slijediti neke druge interese osim da bude kancelarka. Njezin hladni politički stil ima u sebi nečeg umirujućeg. I s njenim ni najmanje glamuroznim, skromnim privatnim životom, sama kuha a odmore rado provodi šećući u prirodi, ona oslikava jednostavan, normalan život velikog broja Nijemaca.

2013. je u predizbornoj trci s Peerom Steinbrückom iz SPD-a, na pitanje voditelja u tv duelu da biračima pošalje posljednju poruku kazala: "Oni me znaju". To je imalo pozitivan efekt i imalo je prizvuk proračunatosti. No, danas mnogi više nisu sigurni što bi mogli očekivati od Angele Merkel.

Sama među neprijateljima    

To je išlo dobro sve dok je svijet još bio u redu. U vremenu prije izbjegličke krize, prije Brexita, prije Trumpa... Sada bi se pak morala dokazati u olujnim vremenima. Jer, mali broj nezaposlenih, konstantni privredni rast i solidno stanje u državnoj blagajni ne umiruje više sve građane. Njemačka, Europa i svijet su se polarizirali. Došla su nemirna vremena. A teških partnera je sve više.

Merkel se više puta suprotstavila Putinu, no tada je njezin ugled u Njemačkoj još uvijek bio netaknut, a bila je moćna i unutar EU-a. A ta nova slabost, to što više nije nedodirljiva, koristi također i turskom predsjedniku Erdgoanu, jakom čovjeku s Bospora. Čak i male zemlje jugoistočne Europe, koje su prije više od 20 godina sve nade polagale u Njemačku kako bi bile primljene u Europsku uniju, danas politički pucaju po "europskoj kancelarki" - zbog toga što su se te zemlje vratile u nacionalne tabore. Angela Merkel bi tako, kao što piše New York Times, trebala, sada više nego ikada, uskočiti u ulogu "posljednje braniteljice liberalnog Zapada". 

A kako bi se to ostvarilo na duge staze ona sljedeće godine u rujnu mora dobiti potrebnu većinu. To je doduše vrlo vjerojatno, ali se ona na tom putu već saplela. Jer, novi njemački predsjednik će dolaziti iz redova SPD-a, a ne Unije demokršćana. To je dokaz nesposobnosti najveće njemačke stranke. To je težak poraz za Angelu Merkel. Posebno ako se uzme u obzir da nikad nije imala sreće s nominacijom njemačkih predsjednika.

Utjecaj političkih promjena

Sve što se dogodilo prije 2015., prije velikog vala izbjeglica u Njemačku, je zapravo više od deset godina materijala od kojeg je Merkel mogla pisati povijest. Djetinjstvo, mladost i studiranje u DDR-u, protestantsko porijeklo, ne pretjerano političko, ali zato s predznakom onih koji marljivo streme ka cilju. Sve to, i još kada se u obzir uzme povoljnost trenutka 1989., Merkel je neobično brzo, kao pouzdana žena napredovala u muškom političkom sustavu ere Helmuta Kohla. A kada je njemu pala aureola s glave zbog, i do danas, nerazjašnjene donatorske afere, Merkel nastupa hrabro i preuzima vodstvo CDU-a 2000. godine. I to je bio trenutak u kojem se rodio mit zvani Merkel. Na uzlaznoj putanji Merkel ostaje sve do ljeta 2015.

Od tada je stvarnost postala brža od politike. Izgledalo je da je u izbjegličkoj politici Merkel pronašla svoju temu. I više od toga, ona je imala političku viziju. A nju je provodila na svoj prepoznatljiv način, barem verbalno, prvo duga šutnja i kasno donošenje odluke. To je bio čin humanosti, bez taktiziranja, to je bio "trenutak političke ljepote" - kako je kasnije pisao Spiegel. No, i ona je više puta zažalila zbog onog što u drugoj polovini 2015. nije htjela vidjeti i zaustaviti - stotine tisuća izbjeglica koje su nekontrolirano ušle u zemlju. Već tada se čuo glas: Zna li ona uopće što radi?

Maksimalno gubljenje kontrole - prvo na granicama a onda...

Ona nije uspjela da povijesni trenutak skrene u pravcu realne politike. Ona je protiv sebe okrenula CSU, preopteretila savezne zemlje i promatrala kako stvarni i iracionalni strah raste u jednom dijelu društva i kako bijesni građani prelaze u desničarsku stranku Alternativa za Njemačku. I u svojoj stranci Merkel gubi podršku građanskog konzervativnog krila. U sestrinskoj stranci iz Bavarske, CSU-u, je u međuvremenu ne žele više svi podržati u izbornoj kampanji i da za nju lijepe plakate.

Ništa drugačija situacija nije ni u Europskoj uniji kada je riječ o gubljenju reputacije Angele Merkel. Ona je prvo otvorila njemačke granice za stotine tisuća izbjeglica i potom, bez prethodnog dogovora s partnerima u EU, zahtijevala da se izbjeglice rasporede po zemljama Unije. Susjedne EU zemlje nisu i ne žele surađivati po tom pitanju.

Merkel bi mogla po četvrti put biti izabrana za njemačku kancelarku. Jer, ona bi, bez obzira na gubitak podrške u vlastitim redovima, uz jaču podršku birača SPD-a mogla sastaviti ponovo veliku koaliciju. Ali, bi li to zaista bila volja birača, pravi odgovor biračima koji glasaju iz protesta? To je njihov problem. Jer, ona je kao osoba sa svojom Unijom CDU/CSU i dalje broj jedan na sljedećim parlamentarnim izborima, ali bi kao kancelarka, bila kancelarka jednom prilično polariziranom političkom polju. Tako da za nju svakako dolaze najteže godine.