U potrazi za izgubljenim zavičajem Lukše Peke

Akademski slikar iz Dubrovnika Lukša Peko suvremeni je hrvatski likovni umjetnik iznimnog renomea, autor je složenog ciklusa u kojem prevladavaju ulja na platnu (različitih formata, od manjih i srednjih do velikih), izlagao je na brojnim zapaženim i sa snažnim odjekom samostalnim izložbama.

Čest motiv u njegovom nadahnutom stvaralaštvu svakako je prizor stvarno nestvarnoga krajobraza, mediteranskoga ishodišta,lijepa, zavodljiva obala koja čeka svog tajanstvenog moreplovca, uzdignuti visovi, goli i uspravni, teško dohvatljivi, drveće izrazitog zelenila, tanko i visoko, ovalno, pomalo nakošeno, blage i privlačne uvale, more posve mirno, umireno,  zaspalo, sačuvane građevine davnih crkvica savršeno uklopljene u prostor, još žive i otporne, uz ponegdje označen put za neodgodivo putovanje.

Istodobno pojavljuju se i misteriozni otoci, izronili iz mora s ponešto drveća, moćni i siloviti, otoci od kamena koji plove, uzburkano i narogušeno more ih zanosi, no oni svejedno plove prema svome određenom cilju u najranijim vremenima.

Svako drvo, svaki kamen, trag nazočnosti čovjeka jedinstvene je simbolike, nositelj je poruke umotane u vrijeme i pripovijeda svoju priču, nisku događaja od iskona.

U ciklusima promiču krajolici koji nam se za trenutak čine poznatim, a ponegdje toliko bliskima jer smo često boravili tamo, katkada ne prepoznajemo prostor, ponekad mu se divimo i želimo krenuti tom jedva vidljivom stazom.

Ciklus se sastoji od karika pamćenja i promišljanja o idealiziranom ambijentu, snoviđenja i čežnji o nepregledno udaljenoj arkadijskoj zemlji, odakle je čovjek i krenuo,u sam osvit svoga postojanja. I valja mu se vratiti.

Je li povratak moguć? Ili nije?

Isto tako, utjecaj stvarnoga mediteranskog prostora vidljiv je i opipljiv, no slikar ga je vješto i suvereno transformirao u probuđeno sjećanje na početak, na čovjeka između neba i mora, na zemlji i kamenu.