Titanic - spasite prvo žene i djecu; Lusitania - spašavaj se tko može!

Kada je Titanic počeo tonuti , na prvom mjestu je bila sigurnost žene i djece. No, kad je tri godine kasnije Lusitania tonula, spašavali su se samo najsposobniji. Godine 1912., 14. travnja, Titanic je udario u santu leda i počeo tonuti; tad je kapetan dao zapovijed da se na sigurno prvo sklone najslabiji - žene, djeca i stariji, stoji u rezultatima mukotrpne analize podataka o tadašnjim zbivanjima. Ipak, kad su Nijemci torpedirali Lusitaniju nedaleko od irske obale 1915., svako se borio sam za sebe. Točnije, muškarci i žene u dobi između 16 i 35 godina probijali su se do sigurnosti ne mareći previše za ljude oko sebe, navodi se u izvješću objavljenom u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.

Razlike u ponašanju putnika, smatraju istraživači, nisu temeljene na tome tko je bio na brodovima već na načinu na koji se s njih silazilo. Obzirom da je Titanic tonuo tri sata, bilo je relativno dovoljno vremena bar za neke da se spase. Žene su imale 54 posto više izgleda za preživljavanje od muškaraca, a oni mlađi od 15 godina oko 32 posto više šansi od onih preko 50 godina starosti.

No, Lusitania predstavlja sasvim drugačiji slučaj. Njeno putovanje iz New Yorka završilo je na zaista tragičan način - brod je pogođen od strane njemačke podmornice i potonuo je za kratkih 20 minuta. Logično je da je panika zavladala u trenu. Mlađi su se do čamaca za spašavanje gurali i probijali lakše od ostalih.

S tim se slaže i profesor sa Sveučilišta Zurich Bruno Frey, jedan od stručnjaka koji su proučavali događaje na oba broda. "Ljudi u najsvježijoj dobi, između 16 i 35 godine, očekivano su imali veće izglede za preživljavanje", kaže Frey. Ipak, ništa se ne smije olako zaključivati. Vjerojatno je sustav otpuštanja čamaca za spašavanje na Lusitaniji loše funkcionirao zbog čega je u tom slučaju stopa preživljavanja bila niska, vjeruje Frey i dodaje da je društvena norma "prvo žene i djeca" važila samo na Titanicu. Usto, tragedija Titanica još uvijek je bila svježa u mislima putnika u to vrijeme što je najvjerojatnije samo povećalo razinu panike na Lusitaniji.

Dok su putnici na Titanicu možda (pogrešno) vjerovali da će biti spašeni na kraju, oni s Lusitanije vodili su se saznanjima o tragičnoj sudbini Titanica. To je lusitanijske putnike vjerojatno navelo da se počnu ponašati na način da misle isključivo na sebe, objašnjava Frey.

Još jedan zanimljiv podatak navodi na zaključak zašto su uglavnom britanski putnici bili najviše izloženi riziku od utapanja na Titanicu. Tipično džentlmensko ponašanje britanskih muškaraca činjenica je potvrđena i na Titanicu - oni su se trudili spasiti nemoćne i nejake, bilo da se radilo o britanskoj djeci i ženama ili pripadnicima drugih nacija. Profesor Frey dodaje kako Amerikanci toga vremena i nisu bili uzoriti niti nešto posebno kulturni u društvenom smislu . Na kraju, spomenimo još i to da je od 2,223 putnika s Titanica preživjelo njih 706; s druge strane, Lusitania je sa sobom u smrt odvela 1,198 osoba.