« Glazba
objavljeno prije 13 godina i 2 mjeseca
RECENZIJA

T-Mobile INmusic - Dan #1 kroz subjektivno oko

Prvi dan najvećeg zagrebačkog glazbenog festivala odlučili smo posjetiti vrlo ležerno...

(CROPIX)
Više o

Jarun

,

T-mobile INmusic festival

,

zagreb-info

,

KUD Idijoti

,

Richard Dorfmeister

,

Yeah Yeah Yeahs

,

Franz Ferdinand

Brzinsko sjedanje u auto i pokret. Nije da se kasni, ali što je sigurno je sigurno. Ipak dvije Splićanke čekaju prijevoz, bolje je ne kasnit. Vrijeme je dobro, sunce taman piči u oči, ali bolje i tako nego da je kiša. Tajming dolaska - savršen. Suši se kosa, razbijaju se čaše pune vina (slučajno naravno), neplanirani zastoji potpuno u granicama normale, ipak se ide na festival, mora biti malo 'kaosa'.

Siguran i začuđujuće kratak put od centra do Jaruna i prvi znak dobre karme - hvatanje jedinog besplatnog parkirnog mjesta u krugu mnogo kilometara. Fortuno, pusa! Brzinski hod oko jezera, mase se polako slijevaju, prosjek godina na rubu punoljetnosti, u rukama pivice, pelinkovci, vino, sokići i ino. Vidi se, bit će veselo. Posvuda ludovanje na mobitelima: "Gdje ste vi?! OK, nađemo se pred ulazom. Pred ulazooom!!". Sve standardno. Trk po akreditaciju, kasni se na preuzimanje kulturnih 15 minuta, po novinarski (zlobni smješak). A onda počinje...

Pretres na ulazu začuđujuće 'ležeran'. A kad se samo sjetim nekada, jooj...ma ok, ne švercam bocu bambusa, šteta, ali nek' se drugi vesele. Prva dobra scena (pogled izdaleka) - ekipa s crvenim i zelenim LED svjetlima koja strše nad glavama plesucka u ograđenom prostoru lijevo od puta, zvuka nema. Instant privlačenje pažnje, reko' moram vidjet kakav je to film.

Par koraka i shvaćam da su na glavama slušalice, Silent stage, dobra fora, ali pičimo napred, poslije ćemo provjeriti. Dolazak pred glavni INmusic stage - grandiozno kao i ranijih godina, masa ljudi, dobra vibra i vrlo bitan detalj koji odmah pada u iskusno oko - nema gužve na šankovima, ma to! Fortuno evo i druga pusa!

Kraftwerk

Tajming još jednom savršen - upravo počinje Kraftwerk! Trk pred mix pult. Tko ne zna, ima energije ili neki fetiš na zvijezde neka se gura u prvom redu, ali zna se gdje je sound najbolji, a i sve se vidi jer je video wall masivan. Booom! Bass. Ispravak - opak bass! Prvi put imam priliku vidjeti čudo iz Düsseldorfa live i u prvih par minuta žalim što nikada nisam posvetio dovoljno vremena da detaljno proučim diskografiju tih legendi. Ali neka, ovako je gušt poduplan. Redaju se hitovi, poznate i one manje poznate stvari. Nemam riječi.

Oni su, kako sam s jednom glazbenicom na licu mjesta prokomentirao, jednostavo umjetnici koje ili cijeniš ili ne podnosiš. Četiri sijeda lika koji su 1970. odredili svoj smjer glazbene revolucije i još uvijek rasturaju, možda i više nego prije. Uživancija obuzima osjetila, ali žeđ ipak zove pa krećem u ocjenjivanje stare boljke svih festivala - šankovi.

Prvi dojam je vrlo dobar, broj, opremljenost i zaposlenici na nivou opskrbe tisuća žednih i gladnih usta. Sve mi se činilo bit će sve u redu, ali onda oni mrski bonovi. Dok hodam prema štandu s tom festivalskom valutom kontempliram kako razumijem cijelu tu priču, i onu za javnost i onu kada se broji zarada, ali ti šareni papirići od mojih usta mogu dobiti samo epitete koji ovdje nisu prikladni i naravno, onaj vječni, znakoviti, nikada razjašnjeni -  Zašto?

No, nećemo se živcirati, dvije pive su već u rukama, a elektro-djedice peglaju i dalje. Do kraja njihovog nastupa već sam zapao u neki procjep dimenzija. Šta kažete? He he he, ne, ne, samo jedna piva i nula ilegalnih supstanci. Samo nevjerojatno dobro pogođena kombinacija zvuka i visuala na ekranima koje bez zadrške mogu svrstati među najbolji art te vrste koji sam vidio. I da ne kvarim dalje, Kraftwerk - sjedi, izvrstan!

Yeah Yeah Yeahs

Nema odmora, trči se na Nokia stage, Yeah Yeah Yeahs su u full zamahu. Kako se više ne krećem baš po record storeovima, glazbene televizije ne probavljam najbolje, a i oni postoje tek 9 godina (ah, stari se), priznajem da nisam ranije imao priliku slušati ovaj, po mojem polusatnom iskustvu umjetnički obojen post punk, ali sa, za moj ukus, malo prejako naglašenim modernim pop alternativnim štihom. Ono što me ugodno iznenadilo je energičnost vokala pjevačice na čudan, ali dobar način ukomponirana u gitarske dionice. 

Uglavnom, za kratkotrajno iznenađenje prvog slušanja bilo je ugodno i preporučam preslušavanje. I napomena, bila je i jedna ljubavna za kraj, ali to tek nije moj ukus pa sam se lagano udaljio. Na žalost ili sreću, nije bitno jer ekipa se okuplja pred malim Nokia balonom u kojem traje, po slobodnoj procjeni, natjecanje u plesuckanju na malom stageu u sredini. Zabavno za promatranje izvana, ali malo prevelika gužva u malom prostoru. A i ekipa se okupila i svi lete na Franz Ferdinand.

Franz Ferdinand

E sad, Franz Ferdinand. Neću osporavati globalni uspjeh, kvalitetu, pojavljivanje na sceni točno u trenutku kada ona za tako nečime vapi (povežite te tri navedene stvari za kompletniju sliku), ali taj bend je meni jednostavno - dosadan. Preplavljivanje svjetske pop rock scene recikliranim sličnostima početnog uspjeha u mojim je očima, a znam da nisam usamljen u takvim razmišljanjima, uvijek izazivalo negativan stav prema samom originalu koji je u početku lako moguće bio fenomenalan. Opet se u cijelu priču upliće i osobni ukus, a kako se već da naslutiti pop u gotovo svim svojim oblicima i verzijama (čast malobrojnim izuzecima) jednostavno isn't my thing.

Ono što sam zaključio o Ferdinandima tijekom ovog, drugog po redu na kojem sam bio, live nastupa, je kako neke njihove skladbe imaju zaista dobre dionice od kojih bi se, masakriranjem recimo 3-4 takve, dala napraviti jedna zaista dobra pjesma. No, da se potpuno ne pretvorim u lošeg glazbenog kritičara (ima li išta gore od toga?), zaključit ću priču o njima izjavom gore spomenute glazbenice, a s kojom se, sudeći prema atmosferi pred stageom, slažu tisuće. "...ali pjevač je simpatičan". Dakle, toliko o tome.

Richard Dorfmeister

Nakon duuugog stajanja i cupkanja za ubijanje dosade (a ubio sam jedino leđa, tabane i pola kutije cigareta), krenuli smo put 101 stagea. Ah da, usput je pala inspekcija kemijskih WC-a. Računajući na vrijeme, a bilo je oko 20 minuta nakon ponoći, zaista za svaku pohvalu. No, 101 stage, očekivali smo još jednu elektroničku poslasticu po imenu Richard Dorfmeister.

Austrijski DJ koji je davne 1993. godine s kolegom Peterom Kruderom složio fantastični duo (kojeg odmah preporučam) zvan Kruder & Dorfmeister, stvorio je neke od najboljih downtempo remixeva poznatih pop i drum and bass uspješnica. Dorfmeisterov solo zvuk je moćan (ne samo u decibelima), čvrst i na moju žalost, nov odnosno mnogo drugačiji od onoga čemu sam se nadao - sličnosti s K&D izdanjima kakva su bila Conversions, DJ Kicks i The K & D Sessions. Druga stvar koja me u kratkom roku dotukla je relativno malen prostor u kojem je jednostavno previše ljudi za prekapanja po sjećanjima i njihove usporedbe s novitetima pa sam se uputio na zadnju postaju za ovu noć.

KUD Idijoti

Prikladno nazvan Noćni stage s programom započinje u ponoć, traje do četiri ujutro, a u njemu je sinoć bilo nekoliko zvijezda. Sve su bile petokrake i stršale su sa starih majici na još starijim KUD Idijotima. Pustimo, ako je moguće, politiku na stranu, ali Idijoti su ipak institucija hrvatskog panka uz koji me vežu mnoge lijepe uspomene iz mladosti. OK, ima i onih ne baš lijepih, ali to je život. Dakle, Kulturno Umjetničko Društvo Idijoti, Puležani, zajebanti uvijek i oduvijek. Moćan i sirov punk rock zvuk, satira i poruka uz poneku doradu starih istrijanskih melodija i mudrosti. Momci, uf ne, pretenciozan naziv, ajmo ih zvat ekipa, svira već 28 godina i svaki put kada ih čujem uživo falševe lako oprostim, a pokoju lošu šalu zanemarim jer svakoga tko preživi toliko godina scenskog i off-scenskog panka ne može se nazvati drugačije doli legendom! U zadnje vrijeme (a radi se o godinama) ne sviraju često pa svaku priliku za svjedočenje njihovom liveu treba iskoristiti jer 'stare pizde' (sami se tako još davno nazvaše), rasturaju bez kompromisa kako legendama i dolikuje. Odličan round up prvog dana, prava točka na i.

Svi oni koje nisam mogao vidjeti ni čuti, a tu su Lily Allen, Rokia Traore, Afioni, Scroll, Kawasaki 3P, cijeli metal odnosno Tuborg Green Stage, žao mi je ljudi ali šta da se radi. Astralna projekcija još uvijek ne spada u moje domene, možda jednog dana...

Večeras su na repertoaru Moby, Tricky, Anthrax, Antenat, Trip to Zion, Ras Tweed & Bass Culture, Kiril Džajkovski, te brojni drugi.

Navratite, budite subjektivni i ne zaboravite uživati.

Piše: Domagoj Kerečin
25.06.2009. 06:36:06
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh