Svijet se seli u megapolise

Ako je prije nekoliko desetljeća barem u razvijenim zemljama građanima još bio san kućica u prirodi izvan grada, danas i u razvijenijim i u nerazvijenijim zemljama svi hrle u gradove. Jednima je ipak postao problem transport ili škola za njihovu djecu, ali kod nerazvijenih je motiv još izraženiji: u gradu ipak ima posla i načina da se prehrani sebe i obitelj.

Sredinom XX. stoljeća je samo tridesetak posto stanovništva živjelo u metropolama, danas ih je već preko 50%. A gradovi i dalje rastu, čak i bez dolaska ljudi iz provincije. Jer nigdje se ne rađa toliko djece kao u gradovima svijeta. Svjetska organizacija zato procjenjuje kako će do 2050. već 80% ljudske populacije živjeti u gradovima.

Najviše beba dolazi na svijet u gradovima Azije, Latinske Amerike i Afrike. Velegradovi industrijskih nacija rastu sporije, a ima ih čak kojima se broj stanovnika smanjuje. Ali još od šezdesetih godina prošlog stoljeća prvo mjesto pripada regiji Tokija u Japanu.

Struja, voda, kanalizacija: nedostižni luksuz

Već 2020. bi trebalo biti 27 megapolisa s preko deset milijuna stanovnika, a novopridošlice u taj klub se gotovo sve nalaze u zemljama u razvoju. Oni nastaju i tako da se pojedini gradovi spajaju u jedinstvenu metropolu, jer se gradovi šire po svojoj okolini, često isprva tek „divljim" naseljima. Ali nema uvijek dovoljno prostora za geografsko širenje, tako da ljudi u gradovima žive na sve manjem prostoru.

Ako pak želite veliku kuću i golemo zemljište, najbolje da potražite dom u Sjedinjenim Državama: gotovo svi gradovi sa dna ljestvice gustoće stanovništva leže u SAD-u, a u Knoxville, saveznoj državi Tennesseeju ne živi niti 1.000 stanovnika na četvornom kilometru.

Ali to je iznimka: u gusto naseljenim gradovima, osobito u siromašnim zemljama ne samo da se i čitave obitelji guraju u sićušnim barakama, nego su i čista voda i kanalizacija pravi luksuz. Tek svaki treći stanovnik tih metropola živi u nečemu što bismo i mi mogli nazvati stambenim prostorom.

U slumovima, favelama ili kako ih već zvali u raznim krajevima svijeta, živi oko 900.000.000 ljudi. Mnoga takva divlja predgrađa su nastala oko gradova u Africi, južno od Sahare jer upravo u takvim naseljima živi i većina od onih koji su pobjegli iz svoje domovine. Nerijetko su ta naselja nastala na posve neprikladnim područjima i uvijek iznova ima žrtava jer ih je pogodila poplava ili je došlo do odrona zemlje.

Tko to još može platiti?

No dok jedni kreću u grad jer nemaju ništa, sve više je i gradova u kojima se mora biti bogataš da bi se u njima živjelo. U New Yorku je već preko 60 tisuća beskućnika koji si ne mogu priuštiti vlastiti životni prostor. A ako usporedite prosječne prihode građana s prosječnom cijenom stana, očito je da za one koji skromno zarađuju više nema mjesta u takvim metropolama.

Problem je i urbanizam i gradsko planiranje: gotovo svugdje su gradovi rasli mnogo brže nego što je itko mislio i što su planovi dozvoljavali, tako da je često došlo do potpunog urbanističkoga kolapsa. Ali i političarima i gradskim očevima treba biti jasno: gradovi će i dalje rasti i treba se prihvatiti posla. Treba vratiti parkove u gradove, treba se pobrinuti za javni promet i usprkos tome ponuditi dovoljno stambenog prostora - i sigurnosti za tamošnje stanovnike.

Jer nije sve loše u tome što gradovi rastu: upravo su metropole motor razvoja. U njima su škole i sveučilišta, kulturne institucije i sve što potiče kreativnost građana. Gradovi ne služe samo za bolju razmjenu robe i usluga, nego i za razmjenu ideja i mišljenja. Osobito u megapolisima afričkog kontinenta bi to moglo biti od presudnog značenja: jer baš tamo će gradovi najbrže rasti.