Susret u atelijeru - akademski slikar Ivica Mareković

Ivica Mareković, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Siska, autor je složenog i vrlo osebujnog ciklusa ulja i akrila s nekoliko karakterističnih motiva od krajobraza do aktova, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.

Živite u prekrasnom ambijentu, u mjestu Sela, nadomak Siska. Razgovaramo u vrlo lijepom atelijeru, prepunom slika. Što je novo u atelijeru?

U posljednje vrijeme radim velike slike, uglavnom akrili. Dugo sam se pripremao za te slike.

Motivi?

Motivi su uobičajeni, to radim još od ALU, to je ovaj, naš pejzaž. Ja ga radim na svoj način, on prolazi kroz filtar moje osobe.

Počiva li Vaš krajobraz na stvarnom ili imaginarnom motivu? Ili u kombinaciji stvarno nestvarnog?

Gledajte, kada bi maknuli obrise, moje su slike posve apstraktne. Riječ je o apstraktnim slikama koje izazivaju asocijacije, asociraju na određena jutra, na igre svjetlosti, na određene igre oblika...

U Vašem krajobrazu vrlo je često nazočna čudesna, tajanstvena magla, malo tamnija paleta.

Bio sam svojedobno u fazi kada sam slikao samo magle. Magla je vrlo zanimljiva, pejzaž sam reducira suvišne oblike i stvara svoj sklad.

Ovdje u atelijeru okruženi smo Vašim brojnim slikama. Kada ćemo vidjeti, recimo u Zagrebu, jednu Vašu veliku izložbu? Izbor, recimo?

Nedavno sam imao veliku izložbu u Kutini, u Muzeju, izložio sam 120 slika na dva kata, po motivima i razdobljima. Oni su me pozvali, Ja se nigdje ne naguravam i ne nudim se, ne trčim za ljudima da mi organiziraju izložbu. Čekam dok mi se netko ne javi, kod koga postoji zanimanje za ono što ja radim . Znate, prije dvadeset godina teško sam obolio i kriteriji uspjeha su se kod mene jako izmijenili. A i ovo što se danas izlaže prilično je različito od onoga što radim.

Živite u arkadijskoj tišini mjesta Sela, koje su prednosti a koji su nedostatci života i rada ovdje?

Ovdje sam rođen, neko vrijeme sam živio poslije ALU u Zagrebu, ali sam se vratio nakon jedanaest godina u Sela. Ovdje je lijepo živjeti,i u miru i tišini, okruženi ljepotom. Tu sam sagradio atelijer, vlastitim sredstvima i snagama, gradili smo ga dvadesetak godina. Nedostatci u da sam se s tim življenjem izvan metropole na neki način udaljio od aktualnih likovnih zbivanja i druženja kolegama.

Mnogi ne znaju, Vi se bavite i glazbom.

To je pitanje vječne dileme. Ja sam uvijek volio i glazbu i slikarstvu. Za slikarstvo sam se školovao, završio i Školu primijenjene, pa ALU u Zagrebu. U glazbenom svijetu smatram se amaterom, objavio sam i jedan CD. Počeo sam s rockom, svirao sam bubnjeve, poslije sam pjevao s tamburašima izvornu narodnu glazbu. Snimio sam ga s Marijem Vukušićem Džimijem, nažalost pokojnim, nekad gitaristom Crvene jabuke. Zove se JAZZ ROMANCE - to je obrada starogradskih pjesama i romanci u jazz aranžmanu.

U atelijeru imate i studio za snimanje glazbe.

U tom studiju snimili smo i taj CD. To je studio pristojnih tehničkih mogućnosti da se snimi pet do šest glazbenika:

Što je planu vezanom za slikarstvo?

Trenutno sam u fazi izrade velikih slika; formati preko dva metra.Takvih mi je slika uvijek falilo za izložbe: Veliki formati pružaju mogućnosti da se slika likovno više razigra.Što se tiče izložbi imao am poziv za izložbu u Subotici od likovne udruge Hrvata CRO ART; ali nisam ga mogao prihvatiti zbog velikih troškova izložbe koje bih uglavnom morao sam snositi.

Jeste li se približili u jednom trenutku osjećaju da ste napravili onu jedinstvenu, najbolju sliku?

Kada slikate, uvijek vam se čini da je ta slika najbolja, nakon određene vremenske distance sve sjedne na mjesto.