Što je zapravo Bog ili kako ga mi shvaćamo?!

Bog je, zapravo, što ili tko? Nije lako odgovoriti na to pitanje, štoviše, to je lako ilustrirati uvidom u jednostavno dostupne hrvatske znanstvene časopise i ne misli se na neslaganja u slikama Boga koje se pojavljuju u različitim povijesnim razdobljima ili između osoba s velikim obrazovnim razlikama.

Teolog Božo Lujić (1946-2021) u Bogoslovnoj smotri ističe da vjera svakog čovjeka ovisi o paradigmi Boga. Tako, paradigma Boga spasitelja sadrži tri dimenz?e: Boga koji izvodi narod iz egipatskog ropstva, Boga koji vodi kroz pustinju i Boga koji uvodi u Obećanu zemlju. Čovjek vjere se nalazi naspram takvoga Boga, i njegova vjera dobiva obilježja relac?ske i osobne stvarnosti iz odnosa prema Bogu, kaže Lujić.

U istom časopisu Denis Barić analizira slike Boga u vjeronaučnim udžbenicima i pokazuje da su one različite ovisno o uzrastima.

U vjeronaučnim udžbenicima za prva četiri razreda osnovne škole, gdje Bog zauzima vrlo važno mjesto, njegove slike se mogu svesti na „Boga Stvoritelja", „Boga - dobrog Oca", „Boga Spasitelja" te „Boga - milosrdnoga Oca".

U višim razredima osnovne škole, govor o Bogu najviše se veže se slike „biblijskog Boga", „živog/osobnog Boga" i „Boga slobode", dok u nastavnom planu i programu katoličkog vjeronauka za četverogodišnje srednje škole izlaze na vidjelo dvije glavne slike Boga. To su „iskustveni Bog" i „Bog nade".

Imajući pred sobom činjenicu da je Bog neizmjerno veći od svih naših slika i pojmova koje stvaramo o njemu, kaže Barić, vjeroučenici su pozvani da posredstvom vjeronaučnih udžbenika izgrađuju „ispravne slike Boga".

Neke filozofske slike Boga

Teolog Danijel Tolvajčić analizira pojam Boga kod Karla Jaspersa i zaključuje da je mišljenje toga njemačkog filozofa sljedeće: Mi o Bogu ništa ne možemo znati. Jer, kada bi bilo moguće znanje o Bogu, on bi bio predmet. Mi imamo svijest o Bogu koja je posljedica naše egzistencije, a ne kao posljedicu nekakvih vjerskih sadržaja.

Jaspersov Bog nije iskaziv, ne postoji nekakva povijesna stvarnost koja bi o Bogu govorila. Tako da Bog ostaje još samo kao produkt naše slobode i demitologizacija religijskih dogmi koje ga skrivaju, zaključuje Tolvajčić.

Neki suvremeni filozofski pristupi, poput pristupa francuskog filozofa Regisa Debraya, koga u časopisu In media res predstavlja Livia Pavletić, sliku Boga dovode u vezu s tehničkim mogućnostima i komunikacijom svojstvenom medijima.

Bog je od „nepokretnog pokretača" ili „mišljenja mišljenja" dospio u područja marketinških i medijskih ratova. Vjernici su postali navijači, a religijski posrednici oblikovali su se u interesno oblikovane hijerarhije. Činjenica da među njima ima istinskih vjernika ne umanjuje opću sliku koja danas Boga vidi kao sredstvo sukoba, a ne onoga koji će ljude izmiriti, kaže ona.

Debray smatra da se Bog pojavio tek u osmom stoljeću prije nove ere i to zbog pojave pisma kojim se Bog objavio čovjeku i kanala komuniciranja koje Debray pronalazi u starim karavanskim stazama.

Bog kojemu se u pravilu do tada dolazilo postao je prenosivim Bogom, a svetost mjesta biva zamijenjena svetošću prenosivog predmeta. Umnoživost svete knjige umnožilo je broj mjesta na kojima ili u kojima obitava Bog, zaključuje ona.

Bog u jeziku i književnosti

Analize viđenja Boga u jeziku i književnosti pokazuju također velike razlike u njegovu poimanju.

Tim stručnjaka za jezik - Teodora Fonović Cvijanović, Blaženka Martinović i Vanessa Vitković Marčeta - analizirala je u časopisu Rasprave natuknice bog u suvremenim hrvatskim rječnicima i našla da se, s jezičnog stajališta, u njima nalazi „cijela paleta otvorenih pitanja".

Leksikolozi ih sumiraju na pravopisne dileme poput pisanja velikog i malog slova, npr. „kako bog/Bog zapovijeda"; gramatičke dileme, npr. bog kao imenica i kao uzvik; leksičke, npr. „žali Bože" ili „žalibože"; te intonacijske norme: „bogtepítaj" ili „bogtep?taj".

Znatno osebujnije doživljaje Boga analitičari nalaze u književnim djelima. Književni teoretičar Boris Beck tragao je za slikom Boga u pjesmama jednog od najistaknutijih svjetskih kantautora Nicka Cavea, i nalazi da on Boga prije svega promatra kao prostor imaginacije.

Izlažući zapažanja u etnološkom časopisu Narodna umjetnost, Beck napominje da Cave preuzima biblijskog Boga, ali da to ne čini unutar židovske i kršćanske ortodoksije, već ga promatra kao „produkt stvaralačke mašte i let te mašte."

Budući da se rad mašte i sna otima nadzoru svakog superega, Bog se kod Cavea udaljava od pojma svedobrote i dospijeva s onu stranu morala: "Krist je mašta, ponekad užasna, iracionalna, zapaljiva i prekrasna - ukratko, bogolika."

"Pisanje mi je omogućilo izravan pristup mojoj imaginaciji, inspiraciji i, konačno, Bogu. Shvatio sam da sam korištenjem jezika ispisao Božje postojanje", kaže Cave.

Caveova teologija iskazuje se njegovom poetikom: ne samo da Bog nije osoba nego nema ni koncepta grijeha, a Božji neprijatelji su jednostavno "neprijatelji mašte.", zaključuje Beck.

Inače, Hrvatska enciklopedije određuje Boga kao „sveto, najviše biće, stvoritelja svijeta". On je „apsolutno i potpuno biće, uzrok i smisao svega što postoji".