Stabilnost uma recept je za sreću

Da, jesam, jaka, neosvojiva tvrđava, stabilna, čvrsta, nepokolebljiva. Ne baš kao nekada, ali svakako neslomljiva, nepokolebljiva, iako prepuna ožiljaka, zato i mudrija, s novim ciljem ispred.

Vratila mi se snaga, mentalna čistoća, san, mir, spokoj. Sama danima, mjesecima, godinama. Samostalna, neovisna, sebi jedini nadređeni, upravitelj vremena, samo sebi odgovorna, udovoljavam si sitnicama. Moto mi je: sve što želim, imam, trebam, hoću, mogu, moram.

Hrabro slušam pjesme koje sam gurnula u zapećak, potisnula pod tepih, daleko od svojih ušiju, mozga, bića, duše. Podsjeća me previše stvari na tebe, ali sad, sad sam snažna, jaka, napokon ih slušam i smješkam se. Prošlo je previše vremena, otupila sam, sivilo i tama su negdje iza. Kad se sjetim samo svih onih trzanja, drhtanja, suza, .... lutala sam kao izgubljena ovca, tražila i očekivala nešto što ne postoji, tražila sam srodnu dušu i uvjeravala se da si to ti. Nikad više, ne smijem, neću se uljuljati u šarene laži, neću pronalaziti izgovore i sebe uvjeravati da si ti onaj pravi.

Eh, te ružičaste naočale!

I kad ih skineš, još dugo trepćeš i ne vidiš sve što treba biti jasno, čisto, bistro. Kako smo svi slijepi?, kako samo olako pustimo u život ljude koji to ne zaslužuju. Kasno uvidimo i oporavak je dug, bolan, ako smo te sreće da što manje rana zadobijemo.

Da li sam uspjela? Tu sam negdje, na korak do konačnog zaborava. Priznajem da mi "zabljesneš" i zapitam se kako si i što radiš. Naravno da slijedi niz, da li sam ti značila koliko ti meni, a onda odmah postajem svjesna odgovora i mijenjam temu, zabavim se nečim drugim, moram. Ne želim trošiti više ni atom snage na tebe.

Neopterećena sam danima, povremeno, kad mi misli odlutaju, prisjetim se nekih životnih situacija i odluka.

Da, sad je lako biti general poslije bitke. Sad je lako analizirati i sebe kuditi, sad je lako uvidjeti i druga rješenja. Sad je lako pametovati i ljutiti se na sebe, sad je sve lako, kad je glava provjetrena, sad kad je srce komad stakla, ali i beživotno i s funkcijom koja mu je namijenjena, pumpa za kolanje krvi tijelom. Sad je lakše sve, jer nema sumnji u odluci da moram biti sebi na prvom mjestu, da moram misliti prvo na sebe, svoje potrebe, svoje zdravlje, svoj mir.

Zaključujem, onako poučena raznim iskustvima, baš sve mi je svejedno sve do onog trenutka dok je izbor moj.

Nisam dozvolila da mi itko ukrade blagdane. Niti dozvoljavam da mi ukrade život.

A bio mi je ukraden, skriven, zamagljen, nejasan, previše bolan...

" ... pogledom me miluješ kao da me dodiruješ, i svaki put kao da je prvi.... požuda ne prestaje, ti si mi u krvi... zbog tebe sanjam cigane i smišljam slatke prevare.... bez tebe ne umijem više da se budim... kad misliš da je prekasno za snove ..za sve.. toliko dugih godina uzimanja i davanja... ne predajem se ti si mi u krvi ... " lagano dopire pjesma...

Duge su noći iza mene, kad sam čekala bezuspješno, kad sam snivala budna o nježnostima, zagrljajima. Postala sam stranac samoj sebi,izgubila identitet. Nemir se uvukao u mene, danima sam se vrtjela uznemirena ali i svjesna novih okolnosti. Odlučila sam, sve moram promijeniti što mogu!

Slažem listu, izdvajam prioritete, misli jure, nastaje stampedo.

Važna je egzistencija, to uvijek je prioritet, sad pomičem granice tako što ih više nema, odluka je trbuhom za kruhom. A oduvijek jedini ciljje opstanak mog malenoga svemira. Polagano pakujem stvari i krećem dislociranom, grubom borbom za zaradom i plaćanjem računa koji su se gomilali, nisam vidjela kraja. Život je dobio novi tempo, smisao. Nametale su se stvari i odluke, jedna za drugom.

Sve manje sam imala vremena za sebe, svoje misli, sanjarenja. 

Bezbroj razgovora, pregovaranja, obavljanje različitog posla, seljenja i trke. Osim starih, nizali su se novi računi, trebalo je stanovati i živjeti pod tuđim krovom. Trošila sam svu svoju energiju, snagu, padala od umora, strategije osmišljavala i balansirala u novim okruženjima. Koferi i torbe uvijek puni, spremni za nove destinacije, nove iznajmljene sobe, loše krevete i hladne zidove. Prisiljena sam bila neprekidno mijenjati svoje navike i prilagođavati se okruženju. Umorila sam se, zdravlje više puta na rubu, prešlo sve u kronične smetnje.

Gdje je prag izdržljivosti? Mogu li još tako?

Svako seljenje i promjena posla su bile dodatni stres, nekako se sve pretvorilo u rutinu. Dani su se nizali. Niti jedan nije bio sličan prethodnom.

Adrenalin? Makar što!

Nisam imala vremena za pošten odmor. Mjeseci i godine su prošle. Sve postaje rutina, lagano sam gubila identitet, prestala sam biti sama sebi važna, samo su mi brojevi titrali pred očima koje sam morala doseći. Stanarina, hrana, režije kuće koja mi se činila predalekom. Moj topli dom stotinama kilometara udaljen.

Više puta se pitam, često sa suzama, al sad pjevajući dio moje omiljene pjesme "...a za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim, za koju ranu treba da sam bol, i za što se borim...?"

Samo trnje, borba, režim, postadoh asketa,... a zapravo sve prolazi kraj mene, život je samo jedan, a ovaj i ovakav nisam htjela. Ni malo radosti, uživanja, opuštanja..., kao da sam imala misiju na pustom otoku. Raditi na morskoj destinaciji a za cijelu sezonu se 4 puta okupati i od toga 2 puta praveći društvo sestri prijateljice?

Da, to nije život koji sam htjela, najmanje željela

Često sam razmišljala kako promijeniti išta da mi bude bolje. Uvijek bih dala sve od sebe, testirala neprekidno svoje granice izdržljivosti, strpljivosti, mijenjala opcije i kriterije, povećavala polja pretrage. Nisam dozvolila negativnim mislima da me obuzmu. Postala sam svjesna jačine svoje snage psihe. Nisam si dozvolila biti u bezizlaznoj situaciji. Samo mentalna čistoća znači i opstanak u okrutnom svijetu. Naravno, uz spreman i plan B.

Prihvaćala sam svaku promjenu i uklapala se u novonastale situacije i zbivanja. Ni malo uplašena, nemoćna , iako sama.

Sama na drugačiji način

Uvijek s nekim zanimanjem i potragom, nisam si ponekad dozvoljavala čak i disanje, posebno ne mislima da vrludaju i odlaze na nedozvoljeno područje, ti si prvi na toj listi. Zadržavala sam dah, sve da se maknem što dalje od misli koje bi zastale kod tebe. I takopostigneš i uspjeh, nikad ne odustati od zadanog cilja. Od grešaka sam puno naučila, još učim, i to je tu put do novih znanja i vještina.

Prastara izreka da "sve ima svoje mjesto i razlog zbog čega se nešto događa", mi je dobila smisao. Naučila sam si vidati rane u hodu, trenirala sam maštu i živce, poželjela sam bezazlene ali i nužne sitnice, pri tom se nisam žalila ni sama sebi, nasmijala bih se i rekla, nekom drugom prilikom, možda, vrlo važno što nemam. Drugi puta ću baš tu popiti kavu i imati cipele i haljinu iz onoga butika.

Šalim, se na svoj račun, smijeh je lijek.

Svako mora pronaći svoj recept, ono što vidim kod drugih nije i kod mene dobro, lijepo, korisno a ni učinkovito. Na mnoga pitanja koja su vječno ostajala "visiti" u zraku sam pronašla odgovore. Posebno su mi uvijek teški svi dani blagdana, priznajem. Kad je na svakom koraku potrošački konzumerizam s ozračjem šarenih paketa, trpeza, kuhanja, slastica, šetnji, poklona, šale, smijeha. Svi nekamo jure i samo pričaju o svojima. Na društvenim mrežama bezbroj slika idiličnih domova, ukrasa, lampica, svi zagrljeni, nasmijani.

Gdje sam?

Nigdje! Još jedan blagdan je iza mene.

Provela sam gledajući sladunjave filmove, kuhajući si što volim. Nisam bila zavidna ikome. Imam samopouzdanje i vlastitu osobnost. Usudila sam se biti sama, na način "ja sama". Originalna, jedina i svoja, kao u prvim danima života, kao djeca koja su u tome najbolja, jer su svoja.

Postavite si pitanja kao i ja, krenite ih rješavati. Ne treba nam itko. Rezultati će doći.

Da li je moguće mentalno ojačati?

Da li sam uspjela osnažiti svoju psihu?

Da li mogu biti mentalno jaka, bar mrvicu jača no sad?

Da li mogu i kako se nositi sa situacijama u kojima sam se našla, ne svojim izborom?

Kako se nositi sama sa sobom u odlukama?

Da li biti sama znači da sam mentalno jaka, psihički stabilna?

Kako savladati strah od same sebe i samoće?

Pametno trošimo mentalnu energiju, ostanimo svoji. Odmah probudimo dijete u sebi.

Više priča iz života pronađite na blogu Lily Laum.