« Lifestyle GASTRO
objavljeno prije 14 godina i 3 mjeseca
Kutak pisca

Slova od kojih rastu zazubice

‘Juha od muha, doga u umaku od šparoga, dva divljaka u kremi od maka, baklava od krava, musaka od Turaka... Zabavljajući se takvim mislima, Samper je posve ravnodušan prema činjenici da bi bilo prilično komplicirano nabaviti dogu ili Turke kao glav

Željko Špoljar
Željko Špoljar
Više o

Gerald Samper

,

Kuhanje s Fernet Brancom

,

James Hamilton-Paterson

Tragom uvrnute kulinarske ideje da bi se sastojci koji se rimuju trebali slagati i okusom, Gerald Samper - lik u strašno duhovitom romanu ‘Kuhanje s Fernet Brancom’ Jamesa Hamilton-Patersona - smišlja recepte za egzotična jela kao što su ‘doga u umaku od šparoga’, ‘slatka patka’, ‘juha od muha’, ‘dva divljaka u kremi od maka’, ‘baklava od krava’, ‘musaka od Turaka’, ‘tuka u umaku od luka’.

Zabavljajući se takvim mislima, Samper je posve ravnodušan prema činjenici da bi bilo prilično komplicirano nabaviti dogu ili Turke kao glavni sastojak svojih specijaliteta - u svakom slučaju, kompliciranije nego dva divljaka, kakvih ima u izobilju.

Samper nije prvi koji je osvijestio povezanost hrane i književnosti: ta je veza tkana od dionizijskog opijanja u mitovima starih Grka i prežderavanja na rimskim bakanalijama, preko Gargantue, koji je to isto prežderavanje unaprijedio u životnu filozofiju, i Cervantesova Don Quijotea, koji se nakon borbe s vjetrenjačama krijepi po krčmama jedući pečene fazane i seljačke kobasice, pa do nenadmašno živahnog opisa pripreme afričkog ‘garija’ u nagrađivanom djelu ‘Purpurni hibiskus’ nigerijske spisateljice Chimamande Ngozi Adichie.

Postoji uzrečica: ‘Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si.’ Imajući je u vidu, mnogi se pisci u karakterizaciji svojih likova ne libe nabrojiti romane koje čita njihov junak, postižući tako ‘širu sliku’ bez banalnog psihologiziranja. Lik se može učiniti još životnijim, stvarnijim i bližim ako čitatelj, osim uvida u njegovu lektiru, ima i uvid u njegova najmilija jela.

Suživljavanje s jelovnicima naših najdražih knjiških likova počinje vrlo rano. Sjetimo se samo ‘stripovske faze’ koja većinu nas nije zaobišla: sjetimo se Bleka, Marka, Kapetana Mikija, Zagora, Čike... i zastanimo malo na Čiki. Taj je debeljuškasti Meksikanac prva asocijacija koju vežem s mišlju da neki fiktivni lik može zaraziti čitatelja svojim apetitom. Postoji li itko kome nisu procurile sline kad bi se Čiko nakon napornog raščešljavanja Darkwooda konačno domogao kakvog saloona i ondje gladno ispalio: ‘Molim pečenku i puno krumpirića!’ Čim bi pročitao strip do kraja, morao si zamoliti tatu ili baku da ti na brzinu napravi (barem) piletinu i uz nju hrpu pomfrita...

I nakon djetinjstva stvari stoje isto - mijenja se samo lektira. Stripove zamjenjuju knjige. Onako kako me Čiko činio gladnim, učinio me jednom - Novi zavjet. Čitali su nam na vjeronauku o onoj zgodi kad je Isus zadivio učenike stvorivši ni iz čega ribe i kruh. Dotad sam mrzio sve plodove mora, ali nakon te scene kad gladni kršćani navale na ribu počeo sam drukčije gledati na pržene srdele.
Od onih ‘šminkerskih’ romana, u kojima mondeni likovi trpaju u sebe slasne delicije, gotovo je za očekivati da će u čitatelju proraditi zazubice i zavist. Ali jedna od najvećih snaga književnog djela zasigurno je u tome što te uspije nagovoriti da kušaš hranu od koje ti se prije dizala kosa na glavi.

Odličan primjer za takvo što je roman Danila Kiša ‘Bašta, pepeo’. Nakon što sam ga prvi put pročitao, odmah sam si skuhao juhu od kopriva i iako sam si već pri prvoj žlici opržio jezik, nastavio sam je sretno srkati. A snagu da u sebe unosim tu odurnu tekućinu dala mi je scena iz spomenutog Kiševog romana u kojoj pripovjedačev blago rečeno disfunkcionalni otac Eduard Sam bere koprive ne bi li u vrijeme Drugog svjetskog rata prehranio obitelj.

Sin ga promatra u toj neslavnoj ‘berbi’ te ga pita što će mu te koprive. Otac mu hladno odgovara da će od njih napraviti juhu. ‘Koliko je meni poznato, kopriva se daje svinjama’, odvrati mu sin. Na te riječi otac izgubi hinjenu prisebnost i saspe sinu u lice: ‘Tvoje me prostaštvo i nepoštovanje činjenica duboko vrijeđa i zastrašuje. Jer to mi služi samo kao dokaz, jedan od dokaza više, koliki je na tebe utjecaj izvršio ovaj seljački milieu, ova bolesna sredina lišena viših, uzvišenijih ciljeva i pojmova, ova prizemna logika koja ne vidi ništa van okvira običnosti, ovaj život i ovi običaji u kojima nema smjelosti i rizika. A kopriva se jela, ponavljam, i to ćeš moći jednom provjeriti u knjigama, na dvoru jedne od najuglednijih porodica u Europi tog vremena.

To je bila idealna hrana za duhovne, artističke aktivnosti. Uz tu se juhu od kopriva - potage d’ ortie - muziciralo i komponiralo, od tog se duh oplemenjivao a sluh postajao finiji.’ Tko ne bi nakon ovakvih snažnih argumenata dobio potrebu zagrabiti žlicom u lonac s juhom od koprive? Posebno oni koji žive ‘od vlastite inspiracije’ kao npr. modni stilisti, glazbenici, pjesnici, pa možda i novinari? 

Piše: Piše: Željko Špoljar
06.05.2008. 04:31:58
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh