Sjećate li se ranog djetinjstva? Ne baš, jel'da...

Rano djetinjstvo nam je većini bilo barem malo sretno, no kad se pokušamo sjetiti stvari prije nekog trećeg ili četvrtog rođendana, ustanovit ćemo da je memorija po tom pitanju - prazna.

Štoviše, malo toga se sjećamo i do sedme godine, iliti sjećanja stvarno počinju kad krenemo u školu - glavninu onoga što se događalo prije smo samo čuli od drugih...

Ovaj fenomen je poznat kao "dječja amnezija" i psiholozi još uvijek pokušavaju sve objasniti. Na prvi pogled, može se činiti da je razlog što se ne sjećamo ranog djetinjstva zato jer bebe i mala djeca nemaju potpuno razvijeno pamćenje. Bebe mlađe od šest mjeseci mogu stvoriti kratkotrajna sjećanja koja traju nekoliko minuta i dugotrajna sjećanja koja traju tjednima.

U jednom istraživanju, šestomjesečne bebe trebale su naučiti pritisnuti gumg za upravljanje dječjim vlakićem, dva do tri tjedna kasnije sjetili su kako to opet učiniti. Predškolci se s druge strane mogu sjetiti događaja godinu dana unazad. Znanstvenicima je sporno jesu li sjećanja iz ranog djetinjstva relevantna i autobiografska. 

Memorijske sposobnosti u ovim godinama nisu kao kod odraslih ljudi, one se razvijaju do adolescencije. 

Zapravo razvoj djeteta objašnjava dječju amneziju i to je najbolja teorija koju znanstvenici imaju do sada. Osnovni procesi uključuju nekoliko područja mozga te stvaraju sjećanja i kasnije ih održavaju. Područje mozga, hipokamus, za koji se smatra da je odgovoran za formiranje sjećanja razvija se do sedme godine. Djeca i tinejdžeri imaju rana sjećanja, ali ih očito teško zadržavaju.

Još jedan faktor utječe na sjećanje, a to je razvoj govora i jezika.

Od prve do šeste godine dijete uči govoriti i izražavati se na materinskom jeziku tako da postoje velike verbalne promjene u razdoblju dječje amnezije, to uključuje i riječi koje označavaju prošlost. 

Do određene mjere je istina da sposobnost djeteta da verbalizira neki događaj u vrijeme kada se dogodio, predviđa koliko će se dobro sjećati toga nekoliko godina ili mjeseci kasnije. Istraživanja sugeriraju da su sjećanja izgubljena ako nisu verbalizirana.

Znanstvenici i dalje istražuju ovaj proces, a zanimljivo je da se prve godine života se toliko zaboravljaju, ali da s druge strane toliko utječu na naš život.