Samoća i put bez povratka

Gledam u bijeli ekran, prazni word dokument, tek načrčkanih nekoliko redova koji čekaju da dovršim misao i oblikujem u smislene rečenice s glavom i repom.

Muk već danima, tjednima, nisam se pomakla. Soba je moje utočište, liječim se od prehlade i bolova u leđima, ukočenosti noge, trnjenja prstiju. Je li to dobro? Je li dobro toliko vremena provoditi sama sa sobom, bez kontakta s vanjskim svijetom? Je li potrebno samovanje, liječenje i duše, misli?

Muk je jer nemam drugih misli nego sam posvećena ovaj puta sebi, novom putu koji je preda mnom. Mislim da ima više dobroga nego lošega u samovanju, bivanju sa sobom, posebno jer nema uspona i padova naglih, nema stresa koji nagriza organizam. Novi putevi su preda mnom, istražujem, biram, sagledavam, projiciram budućnost i eventualni ishod. Otvaram neka nova polja drugačijeg pristupa životu.

Pečalba je gotova, spremam se kući, u svoj dom, moja 4 zida samotna stoje.. sad, a nakon niza sličnih situacija razmišljam drugačije, sad unaprijed želim si napraviti ugodu i toplinu, to više neće biti odmor do sljedećeg pohoda trbuhom za kruhom.Odluka je tu, svi uvjeti su stvoreni bar za sad za takvo razmišljanje i želju. To donosi spokoj i mirnijem snu i lakše čekam dan pokreta, čak i   nestrpljivo, kad zatvorim oči, kao da sam na svom kauču.

Zaključak ... sve je u glavi, o nama ovisi kako ćemo se osjećati, zato se usmjerimo što preciznije i izbjegnimo nepotrebne manevre životnog puta.

"Kuckam" s prijateljima, tehnologija je donijela mogućnost i razmjenjujem poruke, misli i to mi je kontakt u ovoj nirvani kamenog utočišta u brdu najskupljeg dijela precijenjenog grada. Umorila sam se. Moj duh traži smisao života, dugotrajan. Povremeno se pitam, a odmah i slijedi odgovor. Što znači moderan način života? Osobno meni tu modu čine razni aparati koji upotpunjuju kako bih izbjegla maltretiranje i gubljenje vremena bilo koje vrste čišćenja, kuhanja, pranja, prijevoza... da ne nabrajam dalje. 

Za čime težim, što trebam? Potrebno je imati ispušni ventil, biti ono što jesi, biti u ugodnom društvu, imati ugodnu kavu i to uz puno šale i smijeha. Prijatelji su uglavnom u svojim obiteljskim filmovima, poznanici bi se uvijek za nešto "ogrebali". Kako kvalitetno biti sam sa sobom?E, to ja zovem okupacija mozga. radim neprekidno nešto, različito. Pročitala sam da je važno svakodnevno rukama stvarati bilo što, to izvlači harmoniju i koncentraciju cijelog tijela. Za organizam je bitno obnavljati energiju i puniti baterije a isto tako ih i trošiti. Nevjerojatno je da se energija troši i kad se ništa ne radi odnosno kad sam sebe sažalijevaš i padaš u apatiju al tad nisi sposoban za obnavljanje iste...... no ne mislim sad filozofsku raspravu otvarati već napomenuti da su zabilježeni načini kako si sam pomoći.

Meni nikad nije dosadno jer neprekidno nešto radim, neprekidno usmjeravam mozak i misli i "petljam".

Puno čitam i pišem, zapisujem i ono što me podigne je kad si pročitam što sam radila u isto vrijeme prošle i prethodne godine i to mi daje snagu da istrajem, jer sam već zaboravila trnje po kojem sam gazila. Volim prošetati al u dobrom društvu, razgovarati i razmjenjivati misli. Toga je sve manje, kao da sam se odrekla toga dijela želja. 

Dotičem se raznih tema i meni je čisto ugodno razmjenjivati misli i iskustvo života na raznim poljima i to na način na koji ne možeš nigdje pročitati jer nije zapisano. Stres je opaka stvar i naučila sam se kontrolirati, umanjivati reakciju na organizam jer previše stresa djeluje na vitalnost organa-provjereno.Sve se snagom volje i autosugestijom može dovesti u neku normalu al moraš biti jak karakter i znati što hoćeš, i nema odstupanja.  

.. himna moja oduvijek ... stepenice u nebo, slušam, a kako ih  sada tumačim?, što osjećam?, koje misli šumore i šeću dok melodija struji između kamenih oblutaka svoda malenog apartmana osunčanog kroz minijaturni prozor s pogledom na kameni zid susjedne vile. Neka tuga je duboko u meni, ne znam ju objasniti. Kao da je negdje neki put koji me treba odvesti na dobro i sigurno a ne znam ga pronaći, ne vidim ga. Instinkt proradio i traži razmišljanje i istraživanje. 

Ne vjerujem nikome, a sama sam slijepa, predugo samovanje je donijelo da nemam povjerenja u brzinska poznanstva i susrete i naklapanja i pokušaja promjena stila života. I naravno da se sjetim tebe koji si me podigao iz tame u kojoj sam bila, vodio me k nebesima, mazio, usmjeravao u neka nova polja, otvarao vrata za koja nisam znala da postoje ... a onda jednostavno, nestao. I od tada sam prepuštena intuiciji, i samoobrani. Priznajem puno toga. Ni jedne oči nisu toliko tople, ni jedan osmijeh čaroban, ni jedna riječ dovoljno intrigantna kao ti i tvoje prisustvo. Obogatio si me, osamostalio na neki način. Što sam sad? Usamljenija nego ikad, s radarima oko sebe koji ne propuštaju ni jednu mogućnost ranjavanja i doticaja. Nije to loše, sve ima svoju cijenu. Odabrala sam samoću, čuvam privatnost i ne dozvoljavam si prići.

Obično sam gradsko dijete, niz godina dislocirana poslom.  Svjesna sam da sam izgubila identitet, istanjile su se i nestale, pokidale niti prijateljstva iz djetinjstva i školskih dana, djevojaštva. Naučila sam se drugačijem pristupu života. Postavim cilj i varijacije do njega i onda krećem. Posla u rodnom gradu nema, egzistencija ugrožena, nema druge. Nije mi bilo jednostavno ali se čovjek privikne. promijenila sam u nekoliko navrata način života i toliko sam prilagodljiva da automatski posežem i pakujem se i slažem stvari za pokret.

Više me ništa ne iznenađuje, koferi i torbe uvijek spremni, majstor sam prilagodbe i snalaženja, uselim i gledam, imam tv, ili ga nema, imam suđa, nemam, imam posteljinu, nemam...itd.

Selila sam toliko puta po podstanarskim sobama i stanovima da mi je muka od svega. Tko to nije prošao, ne zna za probleme, čuvam i volim svoj mir. Teško sam ga postigla, a čuvam ga kroz svoju privatnost, samozatajnost, povučenost, ne eksponiram se nigdje, puno radim anonimno, pod nickom, volontiram. 

Najjednostavnije rečeno, neprekidno radim nešto jer mi sve drugo nema smisao. Ne dozvoljavam mislima da odlaze i iznenade me nekom maštom koja počne buditi nadu u ljepši i opušteniji život. Opteretim se poslom, umnim prvenstveno a u posljednje vrijeme fizičkim kako bih se izmorila i zaspala i odmorila. Ne volim što sam sama, a neću drugačije više, neću obveze, neću ništa drugo do razumijevanja i ugađanja i pregršt minijaturnih sitnica koje život znače, bar meni.

Toplina, razumijevanje,potpora, razum, podrška, oslonac, ... ...mnogi to ne razumiju i ne objašnjavam ikome išta...... sad jedva čekam zasluženi odmor... a kada se smrznem šetajući uz svoju Dravu, kada prebrojim sve korake do dječjeg kazališta, poslušam nekoliko koncerata u konkatedrali, posjetim izložbe i događanja u Tvrđi...zasitim se ulica moga rodnoga grada i magle i kiše, susnježice...samo će moji koraci odzvanjati usamljeni dok otvaram vrata doma svoga i nastavim u tišini samovati... tada ću razbistriti novi put i krenuti njim. 

Meni više ništa nije svejedno a opet mi je sivilo nastupilo i to kao dobro stanje duha i opstanka, bez stresa.I uvijek imam na umu, što daljina znači za riječi?  

Riječi su bitne, odnosno ne samo to nego i hrana za dušu, za rasterećenje neke druge sfere bića. dislokacija je nebitna.

Po ne znam koji puta kad se probudim, onako snena, sjetim te se impulzivno. Znam samo da su tvoje riječi uvijek doprle do mene.

U svakom slučaju zadovoljna sam jer znam da postojiš, osoba koju oduvijek želim. Sve se može kad se hoće, kad se želi, kad se postavi ispred sebe cilj, tada se uvijek pronađe ili otvori put k njemu.

Mašta je nešto što je pokretač... ... bio si moj broj, moja veličina,moje razmišljanje,moj stav,moj izbor,moj život....eto to je zašto si još uvijek u meni ......postao si na neki način mjerilo koje sam prihvatila, baš zato sam odavno okrenula nove životne stranice, komuniciram drugačije, volim nova poznanstva steći i od svakoga učim, gladna sam znanja i širine koju pruža tuđe mišljenje i stav o bilo kojoj životnoj okolnosti.Da li sam na putu bez povratka? 

Priznajem, jesam!  Svaki put na koji krenem je uz tebe, bez tebe.