S ljubavlju onima koji vole

Mjeseci i dani prolaze, niti jedan nije sličan prethodnom, dobro je, jer nikad ne znam kako će izgledati sutrašnji. Da li je to još bolje za mene? Da, za ranjenu dušu za napuštenu sebe, prihvatila sam se na jedan sasvim drugačiji način, ja sam ona koja treba raditi I šetati, ja sam ona koja treba kuhati, jesti, spavati, ja sam ona koja ne smije ni malo misliti...

...jer tada kreće mašta koja uvijek, baš uvijek ide prema tebi. Nastaje neka nova i drugačija čarolija, prepuna boja, međutim sada mirise i okuse zazivam, nije mi dovoljno. Želim, priželjkujem, nadam se ... tvoj lik titra, na mahove osjetim ti dah. Lebdim, sanjarim ... svjesna - nema te, neće te ni biti. Bola, suza, jeze, straha ... više nema. Uspjela sam dokučiti i osjetiti sve tvoje oštre ubode i rezove, da li sam postala imuna? Otupljena, ne osjećam, ne vidim, ne čujem.... Samo tebe povremeno u mašti svojoj vrtim, napunim baterije i tada ja, koja sam ona, nastavljam živjeti.

Jer ona je tu ... bez osjećaja, želja, zahtjeva, nadanja, ona je tu da bude i postoji, da udiše i diše, bude zdrava obitelji i prijateljima na usluzi, a sebi podari male sitne radosti izborom hrane, šetnjama, plivanjem, čitanjem, pisanjem.

Ona je tu jer mene više nema, nema, jer tebe uz mene nema. Ti si oslonac koji me držao u momentima odluka, u teškim odlučujućim smjerovima, ti si mi bio sve, baš sve, postao svjestan toga i onda samo nestao. Kažu, vrijeme liječi sve, ali koliko ga još treba proći?  Vrijeme je meni učinilo drugo, tvoj lik je izblijedio, postao si mit, moj dobri duh koji je uvijek sa mnom, sve ružne stvari sam odbacila, izbrisala, zaboravila. Bez tebe još uvijek ništa nema smisla i još uvijek te konzultiram kod izbora sitnica, jedina radost mi je to. Rijetki opuštajući momenti gdje smo samo nas dvoje zajedno, u mojoj mašti.

I bezbroj puta se pitam - tko sam ja, tko sam bila, što jesam i što trebam biti?

Vrlo jednostavna pitanja, ne pronalazim odgovore, ima ih bezbroj ali koji su pravi?

Kako definirati sebe i gdje se svrstati i kamo i kako i kada krenuti, to je bit svega, jer ja sam tu, a nisam, ja sam sada ona, bez tebe ne postojim.

Sve je počelo kad si mi se ti dogodio. Prepoznali smo se, srodne duše, disali smo jedno za drugo, nadopunjavali se, isti snovi, ista mašta, ciljevi, želje ... tad sam odlučila biti s tobom, pod kožom si mi i još uvijek dio mene, ma koliko god to nijekala, dok pjesma na radiju objašnjava sve.... '....Ja znam sve o tebi jer tvoje oči govore, kreni prema meni, uzmi me u naručje, sve je osim tebe savršeno nevažno, želim te za sebe a dobivam te premalo, kad si tu ništa ne postoji...razum ne govori za nas, ti si taj s kojim želim sve, plesati po kiši, da nas ljudi ne vide, ti si taj s tobom želim ja naći neki novi svijet bez povratka...kao u snu vrijeme ne prolazi...ti si taj s kojim želim sve...'

Zašto uporno pokušavam riješiti svoje dileme i nedoumice?

Hrabro  priznajem, ne polazi mi za rukom. Pitanje je da li se sad sa svim tim kažnjavam?  Moj izbor je samoća, distanciranost, dislociranost, analiziranje, uz maštanje. Ne žalim što pokušavam, a svako malo si prebacujem da nisam sposobna, nisam dorasla, pitam se da li sam glupa jer sam svjesna da nema išta tužnije i bolnije od jednosmjernosti, posebno u ljubavi, a ipak se još uvijek nadam.

Pitam se da li spadam u najusamljenije ljude, one koji ne mogu biti sami sa sobom, ne prepoznajem se, tko sam ja? Ja sam ona, ona koja je tvoje mašte djelo, ona koju si kreirao i nestao, ili nisi ...

Nemam negativnih pomisli jer s njima se ne može živjeti, nemam lažnih nada, sve bi to bilo samo prividno rješavanje, moje misli se prečesto aktiviraju nesvjesno u situacijama u kojima su i nastajale, zato pišem - razgovaram sobom i tražim uzroke i modele kako mogu ublažiti utjecaje i smiriti sebe i svoju dušu s spoznajom da te nema za mene. Gubim li povjerenje u sebe? Gubim li tlo pod nogama? Gubim li snagu? Gdje mi je vizija? Tko sam ja? Da, ja sam ona, ona koja je tu u koži koja nije moja, tu tek toliko da me ima, nastavljam živjeti. Živim ubrzanijim tempom, nekim novim ritmom, a da li sam pronašla svoj ritam, u sebi? Znam da moram pronaći novu energiju za se jer se ne želim više probuditi i imati osjećaj umora, ne želim živjeti po šabloni, a pitam se da li je taj novi ritam ono što želim. Pronaći nova polja sebe i otkrivati talente i neke nove vrijednosti sebe.

Oduvijek sam bila na zadnjem mjestu dok mi se nisi ti dogodio, otvorio si mi oči i usmjerio u neke nove zone razmišljanja. Odavno sam prestala živjeti život po tuđim očekivanjima  i matricama, shvatila sam da mi nitko neće dati mir, ljubav, usklađenost dok ne pronađem u sebi sklad i harmoniju,  želim živjeti dostojanstveno  u skladu sa sobom, važna mi je ta mentalna higijena. Pokušavam uživati u svakom trenutku, dobro ih sagledavam i svaki proglašavam pozitivnim. Postavljam si nove ciljeve svaki dan svoga života, koji je bez tebe. Sve što je bilo, bilo je a ono što će doći, nadam se da će biti uz tebe, s tobom ... zajedno, jer jedino to mi ima smisao.

Ti si taj koji je sve volio na drugačiji način, naučio si me da volim sve dobro i loše na taj tvoj specifičan način ... ljude, životinje, ljepotu, emocije, volio si gledati zalaske sunca, plivati plavetnilom, bio uzbuđen na svaku moju priču koju sam za tebe stvarala. Toliko si bio zarazan, učinio si mi život ljepšim. Sada, sama, bez tebe se pitam tko sam ja i što trebam biti? Koliko još pepela trebam posipati po sebi i vratiti tvoj osmjeh i pogled. Stvorila sam nju da diše i živi, jer bez tebe ne postojim, nema me .... Ti si mi bio i ostao sve.

Svakodnevno si misije ispisujem i zadatke postavljam. Sva moja očekivanja trebam mijenjati, tražiti najbolje u onom što imam, ne napuštati zbog tričarija išta imalo vrijedno, dobro sve izvagati, jer uvijek ima lijepih trenutaka i situacija i to pamtiti, a sve ostalo promijeniti, prilagoditi i zaboraviti, to je jedan od puteva.

Uvijek  negdje stignem, jer uvijek nekamo idem, a najbolje je kad sam polumrtva od umora, iscrpljenost, posebno psihička na drugim temama doprinosi stabiliziranju sveg ostaloga što moram potisnuti. Posao, obračuni i brojevi znaju pomoći, događa mi se da zaspim u stolici, ne znam koliko dugo, ali dovoljno da se  ukočim. Potom zgrabim ruksak, krenem na dalje fizičko iscrpljivanje po desetak kilometara pješačenja, po najgoroj vrućini. Odem do mora, do stijena, osvježim se,  more mi daje snagu i bistri um.

Toliko budem umorna da ni do tuša ne mogu odmah. Iscrpe me hodanja po suncu i miris soli, vrućina, sunce peče, hlada nema, a kamen isijava i blješti. Rojevi misli se vrzmaju po glavi, toliko te želim uz sebe, iako usmjeravam svaku pomisao na neke slijedeće destincije posla, jer biti tako blizu tebe a opet daleko, boli. Ti i tvoji koraci su sad na redu. Nisi spreman na njih, čekam i u tom košmaru i boli tražim druge životne destinacije, pregovaram, moram stabilizirati život I ustaliti ritam.

Puno tražim ali i puno dajem, samoća je moj izbor, ne želim loše veze i terete,  na pitanja tko sam ja, tko sam bila, što jesam i što trebam biti? 

Moram pronaći odgovore, mudri Albert Einstein je rekao  'Bez mijenjanja naših misli, nećemo biti u stanju riješiti probleme, koje smo istim tim mislima stvorili.'

Ponos je često kriv za loše odluke, zato sam si uzela vremena i razmišljam, analiziram i pokušavam shvatiti što nam se dogodilo, zašto smo postali stranci jedno drugom?  Shvaćam samo da je vrijeme za brojne promjene, kod mene su nastupile, a kod tebe? Još uvijek si dijete razigrano koje želi samo igre i svoje zadovoljstvo, vrijeme je da odrasteš. Kada i da li ćeš prihvatiti moju ispruženu ruku?

Vrijeme nastavka unošenja promjena u svoj dom kontinuirano traje, uvjerila sam se da život uvijek odgovara na promjenu u ponašanju, nadam  se i promjenama koje dovode do odluka ili nekih koraka koje ranije nisam htjela napraviti, tražim pozitivan odgovor života a promjenom stava se nadam sve to što želim da ću i postići ... Biti s tobom.

Više priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994